Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2019
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Progressive metal / Psychedelic rock / Progressive Rock
Dodano Petak, 27 Rujan 2019
Žanr Rock
Length 1:07:53
Broj diskova 1
Edition date Rujan 2019
Država Europa
Etiketa Nuclear Blast
Catalog Number NB 4557-2
Edition details objavljeno: 27.9.2019.; studeni 2018. - siječanj 2019. Park Studios, Stockholm, Švedska
Tags Nuclear Blast Opeth

Review

Vrijeme leti i ponekad je jedino što možete prepustiti se njegovu tijeku. Tri su godine proletjele od izlaska “Sorceress” i Opeth nam se opet vraća sa svojim trinaestim albumom naziva “In Cauda Venenum”. Nakon dobro dokumentiranog skretanja u zvuk bliži progresivnom i psihodeličnom rocku 70-ih te napuštanja one specifične metal komponente u svome zvuku na prethodna tri albuma, Opeth na novome albumu ne skreće daleko s toga puta. Naslov sugerira da se na novome albumu krije neki “otrov u repu” koji bi označavao povratak nekim starim navadama i to nije daleko od istine, iako grupa i dalje nastavlja rafinirati svoj novostečeni zvuk ovaj put pripuštajući dobru dozu hard rocka i ranog heavy metala u postojeću mješavinu. Ovo albumu daje mnogo jaču dinamiku te ga čini najboljom kolekcijom pjesama još od albuma “Ghost Reveries”.

Album je snimljen u dvije jezične verzije i primarno je zamišljen sa švedskim tekstovima pjesama, dok je engleska verzija ponuđena kao alternativa. Glazbeno se verzije ne razlikuju, ali album osjetno bolje teče na švedskome i on time zvuči mnogo prirodnije. Česti se govoreni dijelovi na švedskom jeziku na taj način bolje uklapaju u ono što su Mikael Åkerfeldt i Opeth željeli reći samim snimanjem albuma na svom materinskom jeziku. Dodatno oni pridonose i filmičnom osjećaju koji se proteže kroz sve pjesme te one stalno plešu između bergmanovskog unutarnjeg stanja duše i anderssonovskog izvanjskog apsurda života.

“Livets trädgård/Garden of Earthly Delights” služi kao svojevrsni intro i svojim prigušenim elektroničkim zvukovima zvuči vrlo pinkfloydovski samo ponešto propušten kroz prizmu tamne strane Opetha. Ovo ubrzo prelazi u “Svekets prins/Dignity” koja zvuči masivno sa svojim kotrljajućim rifovima i prodornim gitarskim solažama kao da je spremna za stadionsku izvedbu, no Opeth su majstori kompozicije te potom stišavaju stvari na rub čujnosti uljuljkavajući nas u prividno stanje spokoja iz kojeg nas opet diže veliki rif na kojem jaše Åkerfeldtov vokal. “Hjärtat vet vad handen gör/Heart in Hand” nastavlja u žestokom ritmu, a sredina je pjesme rezervirana za izvanrednu solažu na klavijaturama koja kao da je izašla iz glave Keitha Emersona. Već je nakon ove dvije pjesme vidljivo da iako je novi album dulji dobrih deset i više minuta od svojih prethodnika, on nikada ne djeluje razvučeno ili kao skup nepovezanih ideja nego zvuči mnogo kohezivnije od njih, a ove pjesme to samo potvrđuju.

“De närmast sörjande/Next of Kin” napokon kristalizira taj osjećaj koji vas prati od početka albuma, a to je da je Opeth napokon uspio pronaći ravnotežu između staroga i novoga u svome zvuku i fantastično to pakira u sedam minuta trajanja pjesme. “Minnets yta/Lovelorn Crime” donosi prvi pravi predah i jedna je od onih epskih balada koja već tradicionalno ima mjesto na Opethovim albumima. "Charlatan" opet ubrzava ritam i vjerojatno je najdirektnija stvar na albumu koju vodi intrigantna međuigra gitara i klavijatura, dok sljedeća “Ingen sanning är allas/Universal Truth” svojim orkestralnim i akustičnim dijelovima čini savršenu pratnju Åkerfeldtovom glasu koji zvuči mnogo uvjerljivije i strastvenije nego na prethodnim albumima.

“Banemannen/The Garroter” je vjerojatno najopuštenija pjesma na albumu i sa svojim folk i jazz ritmovima na prvi pogled odudara od ostatka, ali ponovno je slušanje savršeno smješta kako u Opethov opus, tako i u tradiciju švedske progresivne glazbe i grupa poput Änglagårda i Kaipe. “Kontinuerlig drift/Continuum” je sporijeg ritma i čini se da posuđuje dosta od poznate pjesme Robina Trowera “Bridge of Sighs” (koju je slučajno ili ne Opeth obradio prije desetak godina) što se posebice čuje u vokalnim melodijama i tonu gitare, ali to i ne čudi obzirom da su svi članovi Opetha veliki poklonici starih rock majstora. “Allting tar slut/All Things Will Pass” zatvara album i jedna je od najboljih pjesama nove faze Opetha, a ne bi bila izvan mjesta niti na nekom od starih albuma. Zlokobna atmosfera koja se provlači kroz pjesmu i maestralni rif koji ju nosi čini ovu pjesmu savršenom za privesti album kraju i ona kao da priziva sve one demone jeseni da se pridruže u ovoj svečanosti koju nam je Opeth podario.

Na kraju, broj trinaest nije bio nesretan za Opeth i ovim albumom grupa dodatno obogaćuje svoju ionako fantastičnu diskografiju te izdaje nešto što zvuči kao prirodan nastavak puta započetog još 2008. godine i albumom “Watershed”. Albumu u tome pomaže i odlična produkcija koja odlično ističe onaj dobro poznati kontrast svjetla i sjene u Opethovoj glazbi. Nakon četiri stilski slična albuma, nitko više ne očekuje povratak death metal estetike i grubih vokala u Opethov zvuk, ali svi zajedno očekujemo nastavak niza kvalitetnih izdanja. Vi rekommenderar!

Boris Čičovački

Hits 539
Sorceress « Sorceress Opeth Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42