Review
Ima li boljeg načina završiti kalendarsku godinu predstavljanjem albuma kojim je obilježen jedan od najišćekivanijih povrataka na glazbenu scenu?
Riječ je o bendu Porcupine Tree, „najvažnijem bendu za kojeg niste čuli“, bendu kojeg su mnogi uspoređivali s Pink Floydima, bendu (točnije Stevenu Wilsonu) kojem to i baš nije bio kompliment.
Navedeni come back bio je popraćen izdavanjem odličnog (zar je moglo drugačije) albuma C/C ( Closure/Continuation) koji ostavlja otvoreno pitanje hoće li ovaj izvanredan bend zatvoriti vrata svog uspjeha ili će uslijediti nastavak suradnje ovih genijalnih glazbenika: Stevena Wilsona (ne baš izvanrednog solo gitariste, ali odličnog ritam gitariste sa sugestivnim vokalom, uvijek iz prve prepoznatljivog u konotaciji s njegovom glazbom), Gavina Harrisona (ne odličnog, nego izvanrednog bubnjara), te Richarda Barbieria bez čijih bi arabesknih/ filigranskih/levitirajućih klavijaturskih umetaka zvuk Porcupine Tree bio drastično osiromašen). Na turneji kojom su promovirali C/C album društvo su im pravili američki gitarist Randy McStine i basist Nate Navarro.
Od dugotrajne turneje koja se protezala na više kontinenata odabran je koncert iz Amsterdama., točnije iz Ziggo Doma, velike arene smještene tik uz Ajaxov stadion. Ne treba reći da je dvorana bila prepuna, gotovo 17.000 sretnika svjedočilo je jednom zaista magičnom trenutku kada se sve poklopi kako treba, a vrijeme prestane teći. Slićno, privilegirano iskustvo imao sam s njihovog koncerta u bečkom Gasometru na kojem je predstavljen cijeli C/C album uz dodatak nekih od njihovih najboljih uradaka. Ono što inaće krasi njihovu kajdanku je neusporediva sposobnost prelaženja iz raspoloženja u raspoloženje, iz mirnih i prekrasnih molskih kompozicija u neukrotivu soničnu zvijer, iz Beatleovske ljepote i mirnoće u „mračne“ monolitne riffove i progresivne dubine.
I na ovom live albumu zastupljen je materijal sa C/C albuma (očekivano uz neizostavne bisere poput „Harridan“, „Herd Culling“ I „Of the New Day“).
Koncert je otvoren s „Blackest Eyes“ s eponimnog albuma „In Absentia“ s kojeg su odabrali i „Drown With Me“; „Collapse the Light Into Earth“; himnička „The Sound of Muzak“ ( u kojoj gotovo svi pjevaju refren „One of the wonders is going down, it's going down I know“), kao i „Trains“ s kojom po običaju završavaju svaki koncert s ove turneje.
S albuma „Fear of A Blank Planet“ odabrane su istoimena kompozicija, te „Sentimental“ i „Sleep Together“.
Album „Stupid Dream“ zastupljen je s odličnom „Even Less“; album „Deadwing“ sa „Halo“; album „The Incident“ sa „I Drive the Hearse“.
Nema njihovog koncerta kada uzbuđenje i nestrpljenje u publici raste Stevenovom najavom: „slijedi jedna sastavljena od tri segmenta, srednji je baš heavy metal“. Naravno, riječ je o trodjelnom djelu fantastičnih proporcija, jednom od kamena temeljaca progresivne glazbe. „Anesthesize“ se zove ta ingeniozna, slojevita kompozicija koja je za bend ono što je „Stairway to Heaven“ bila za Led Zeppeline.
Produkcija je na zavidnom nivou bez ikakvih zamjerki, set lista je sukus njihove karijere, a o samom instrumentalnom umijeću ovih zaista vrsnih glazbenika ne treba trošiti vrijeme, uz moju osobnu napomenu da je Gavin Harrisonovo bubnjanje primjer nenametljivog, ujedno esencijalnog segmenta ukupne glazbene slike.
Closure ili Continuation, ja sam apsolutno za nastavak njihove briljantne karijere.
Đorđe Škarica
/
« Closure/Continuation 
