Review
„Rock'n'roll Animal“, prvi live album Lou Reeda otkako je uplovio u solističke vode, bio je sukus onoga što je učinio s prijašnjim kultnim bendom „The Velvet Underground“, ali i novih utjecaja posebno glam-rocka i soula pod kojim je djelovao početkom sedamdesetih godina. Na glam-rock upućuje i sam omot albuma, gdje Lou na fotografiji više izgleda kao neki hibrid Marca Bolana i Ziggy Stardusta. U prvoj (vinilnoj) inačici albuma objavljenoj 1974. godine, „Rock'n'roll Animal“ sadržavao je samo pet pjesama, od čega su čak četiri nastale dok je Lou bio dio ove antologijske grupe. Ali sve su one aranžerski vješto obrađene, znalački odsvirane te doživjele jedno sasvim novo izdanje.
Album započinje dugim gitarističkim uvodom Dicka Wagnera i Stevea Huntera (poznatim po kasnijoj suradnji s Aliceom Cooperom) na kojega se vješto nadovezuje ritam sekcija koju su činili Prakash John (bas) i Pentti Glan (bubnjevi). Ovakav uvod osmislio je Steve Hunter (potpisan je i kao koautor pjesme), a služila je za to da se Lou Reed pripremi za nastup. Izvedba je izuzetno kreativna, a povrh savršenih gitarističkih ispreplitanja, promjene dinamike, posebno je zanimljivo melodijsko sviranje basa. Sredinom pjesme dečki su ulovili riff svjetski najpoznatije pjesme s tri akorda (i jednim skrivenim), na pozornicu je izišao i sam Lou, sudeći po gromoglasnom pljesku. Ovu pjesmu grupe „The Velvet Underground“ Lou je redovito izvodio na svim svojim koncertima tijekom svoje dugotrajne i bogate karijere.
Nakon gotovo osam minutne i zasigurno najbolje ikad snimljene žive verzije ove pjesme, album se nastavlja s još jednim klasikom „Velveta“ u novom aranžerskom ruhu, a to je pjesma „Heroin“. Izvedba kreće laganim uvodom na gitari i Louovim pjevanjem, da bi u nastavku nakon prve kitice doživjela proplamsaj cijelog benda, zatim ponovno smirivanje te postupno ubrzavanje i gradaciju pjesme, pa ponovno break sa zanimljivim solom na orguljama i basu. I ovdje je aranžerski i neizmjeran izvođački velik doprinos Stevea Huntera, koji će kasnije još jednom obnoviti suradnju s Lou Reedom u pripremi i live izvedbi albuma „Berlin: Live at St. Ann's Warehouse“ (2008.).
Treća i četvrta pjesma naknadno su dodane na ovo cd reizdanje iz 2000. te ih ne možemo naći na originalnom albumu. To su „How Do You Think It Feels?“ i „Caroline Says I.“ koje je Lou objavio na svom trećem studijskom albumu „Berlin“ (1973.). „How Do You Think It Feels?“ već samim početkom s melodijskim sviranjem bubnjeva daje naslutiti da će biti odlična. „Caroline Says I.“ je eksplozivna, vrlo efektna, aranžerski nakićenija od one studijske verzije s albuma „Berlin“. Između te dvije izvedbe Loua je nemirna publika uspjela iznervirati te se na njih obrecnuo i rekao im da umuknu. Slično je, sjetimo se, učinio Jim Morrison pri izvedbi pjesme „When the Music's Over“ na albumu „Absolutely Live“. Publika zna biti takva: nestrpljiva, nemirna, posebno kod dužih solo dionica ili laganijih pjesama kada se osjeća isključena pa nestrpljivo želi sudjelovati u rock koncertu.
Peta pjesma na ovom cd-reizdanju jest ponovno stari klasik Velveta – pjesma „White Light/White Heat“. Započinje starim, dobrim riffom kojega odmah nadopunjuje solo-gitara, bas koji varira između bazičnog i melodijskog, a Lou pjeva veselo i neopterećeno. Ovu pjesmu vjerojatno je poznatom učinio David Bowie redovitim live izvedbama tijekom cijele svoje karijere. Pjesmu završava gitaristički solo u kojem će vjerojatno mnogi ljubitelji takve glazbe još dugo uživati. Nakon toga slijedi teška i emotivna „Lady Day“, još jedna pjesma s albuma „Berlin“. Ova live verzija prilično je vjerna studijskoj, no i ovdje do izražaja dolazi ritmična usklađenost, melodijski solo na basu, Hunterov solo na gitari, ali i klavijature koje je svirao Ray Colcord, kasnije poznati američki skladatelj filmske glazbe. Pjevački, Lou se ovdje potpuno zanio, dao sve od sebe i dokazao da je uistinu prava „rock'n'roll zvijer“. Publika je izvedbu nagradila velikim aplauzom.
Album „Rock'n'roll Animal“ logično zaključuje pjesma „Rock And Roll“, još jedna skladba iz razdoblja Louove suradnje s „The Velevet Undergroundom“ koja je doživjela nekoliko kasnijih obrada (primjerice grupe Joy Division). Tekst govori o djevojci, Jennie, koja otkriva Rock and Roll u dobi od 5 godina, što će joj promijeniti ali na kraju i spasiti život. U ovoj izvedbi pjesma je bogata gitarama: ritam gitara je rastrzana, začinjena nekim efektom koji pomalo baca i na funky, a nakon zanimljivog breaka slijedi poduža, čarobno odsvirana solo-dionica Prakasha Johna na bas gitari i na kraju nezaobilazno solo finiširanje Stevea Huntera. Izvedba sveukupno traje preko deset minuta. Koncert na ovom disku završava gromoglasnim ovacijama i pljeskom. Naravno, treba naglasiti da to nije sveukupan materijal koji je odsviran na ovom koncertu. Naime, već iduće godine izaći će „Lou Reed Live“ na kojem će se naći još šest skladbi snimljenih na ovom istom koncertu u produkciji istog producenta Steve Katza koji je s Louom surađivao i na studijskom albumu „Sally Can't Dance“.
Ivan Dukić
« Berlin 
