Review
Ramirez sam još od njihovih početaka gledao kao dobre duhove hrvatskoga rocka. Pod tom terminološkom figurom, pak, ponajprije podrazumijevam njihov kristalno jasan pop izričaj koji je u samom startu išao ruku pod ruku sa suvremenim rock obrascima, skupljavši utjecaje u rasponu od Radiohead do Coldplay, da navedem i najdičnije i najbespotrebnije ime. Svojim poetskim, životnim sličicama i pitkom glazbom činilo se kao da nastavljaju tamo gdje su Pipsi stali negdje u pola snimanja „Boga“, plivajući područjima koja toliko trebaju jednoj zdravoj pop sceni. Frontmen Aljoša Šerić u međuvremenu se upustio i u projekt Pavel, gdje je više istaknuo nježniju crtu, koja mu i više stoji, a nakon dva solidna (mada daleko od briljantnosti) albuma Ramirez, došlo je vrijeme i za treći, po njihovim riječima najkompletniji.
Eh, sad, ne bih se upuštao u odviše detaljne usporedbe s prethodnicima, tim više što se i ne čini da „Divovi i kamikaze“ donosi značajnije pomake. S „Ramirez“ i „Copy/Paste“ imao sam problem što me nisu znali zaokupiti toliko da im jednaku pozornost poklanjam tijekom cijele minutaže, pa mi se sad čini da bih bio najzadovoljniji kad bi se od njihovih boljih polovica sklepao jedan album. „Divovi i kamikaze“ čine se, u usporedbi s njima, uistinu kompaktinijim i pravocrtnijim, no dok glazba postaje sve ambicioznija i zanimljivija, tekstovi postaju hermetični, baš kao da Šerić uistinu ide Ripperovim stopama. No, dok manje razumljivi i konfuzni tekstovi mogu biti i zabavni, ovdje to nije slučaj, pa mi se više čini da Šerić sklapa možda i samome sebi neobjašnjive (dogodi se i to, vjerujte mi, znam iz vlastitog iskustva) mozaike od riječi koje su mu nasumično padale na pamet, a činile su se baš zgodnima za poeziju.
U svjetlu takvog koncepta, album se teško otvara i ne ide baš niz dlaku. Kao najpozitivniju stavku svakako bih naveo instrumentalna rješenja, pa čak i kad odvuku u vode Coldplay. Pjesme djeluju muskulativno, nabijene energijom koja nosi, a ne raznosi i uglavnom su (polu)bržeg tempa. Doduše, možda bi Šerićev lomljivo-plačni vokal ipak trebao jaku dozu laganijih pjesama u kojima bi bolje i efektnije plivao…
Otvaranje s „Fantastično, bezobrazno“ i „Ljeto počinje s nama“ – iako nijedna nije singl, to jest, druga će to tek postati – zvuči prilično impresivno, ali tu opet dolazimo do one tako često spominjane letvice koju dižemo ili spuštamo ovisno je li u pitanju nešto domaće ili uvozno. Dakle, želim reći da bi bend iz inozemstva koji bi mi isporučio ovako nešto vjerojatno, usprkos solidnosti, ignorirao kao nešto apsolutno mi bespotrebno, dok u ovom konkretnom slučaju, znajući da je u pitanju domaći proizvod, ne mogu i ne želim biti toliko oštar, jer ću uvijek pozdraviti zdrave iskorake na pop sceni (mislim uistinu na pop, čisti, ne na nakaradne hibride popa i estradnog zabavnjaštva) kao dobrodošle zvuke.
Singlovi „Sedam“ i „Učini nešto danas“ ogledni su primjerci teze iz prethodnog pasusa, kao jako dobri, mada i tipizirani predstavnici suvremenog gitarskog popa kakvog njeguju, primjerice, sve popularniji Snow Patrol. I ostatak albuma kreće se u istim vodama, logički razvijajući Ramirezovu stvaralačku putanju koja kao da je precizno zacrtana još za rada na prvijencu 2004. Da je to nešto genijalno i blistavo, baš i nije; da je dobrodošlo, sigurno da, jer nam treba i ovakvih nota. Koliko je takav stav ispravan, a koliko možda medvjeđa usluga domaćem popu, ne mogu još uvijek sa sigurnošću zaključiti. Zato, kompromisno, gore navedena ocjena ide bez spuštanja i podizanja letvice, kao da je u pitanju uvoz kojem nitko od nas ništa nije dužan. A za ideju i stav samom Ramirezu svakako bi išla i koja zvjezdica više.
Toni Matošin
« Copy/Paste 
