Review
Headliner ovogodišnjeg desetog po redu Makarska Jazz Festivala, samo par dana prije svog nastupa objavio je izlazak svog novog albuma.
Kubanac rođenjem, po „zanimanju“ klavirski virtuoz i veseli interpretator vrućih latino ritmova i svoje unikatne kulture pomiješanih s latino jazz elementima, stvorio je svoj prepoznatljiv glazbeni ekosustav u kojem odlična svirka predstavlja ne obvezu, već čisto zadovoljstvo ekipe koja mu pomaže u izgradnji već sada respektabilne karijere, koju je inicirao Quincy Jones prepoznavši njegov potencijal, njegov pristup, artikulaciju.
Na ovom albumu društvo mu prave: Cimafunk i Alana Sinkëy (vokali), Denis Cuni (trombon), Yarel Hernández (bas), Regis Molina (sax), Juanma Montoya (gitara), Michael Olivera (bubnjevi), Carlos Sarduy (truba), Marcelo Woloski (udaraljke).
Latino ritmovi sami su po sebi suportivna terapija koje majtor Alfredo kroz svoju poslovično visoku radnu etiku i pozitivno zaraznu energiju u kontinuitetu diže na višu razinu.
Rodriguezova nadasve simpatična komunikacija s publikom, a što se moglo doživjeti na već spomentom koncertu u Makarskoj s lakoćom „regrutira“ sve veći broj štovatelja njegove zarazne, nekonvencionalne prezentacije koje su u pravilu svježe, čiste, vitalne. Stoga njega ne treba samo slušati, njega treeba i gledati.
Rodriguez je u stanju tako elokventno ispremješati melanholiju s nepatvorenom ushitom, što se može potvrditi i na ovom albumu. „Fidju de Lua“ i „Sueño de Luz“ u senzualnim/emotivnim izvedbama Alane Sinkëy istovremeno odaju strast, pasiju i kompozitorsku vještinu zaslužne za visoko vrednovanje cijelog albuma.
Unatoč svojoj potvrđenoj virtuoznosti majstor Rodriguez se ne gura u prvi plan, davajući „zraka“ i ostalim glazbenicima, što se naročito očituje u naslovnoj „Coral Way“, predivnoj dobrodošlici u ostatak materijala. Vrckave minute pripadaju gitari, poslovično odličnoj „mjedenoj“ liniji, raskošnom i funkcionalnom bubnjanju, te fino izraženom basu. Ispretpletenost svih instrumenata u trenu dokazuju neodoljivost latino ritmova zaogrnutih posebnim bojama i teksturom.
Treba imati hrabrosti obući Beethovenov evergreen „Für Elise“ u novo ruho, a da ne poprimi karikaturalne dimenzije. Rodriguez je zadržavši poznatu temu istu oblikovao prema svom habitusu, ugradivši u nju, na prvu nezamislive latino jazz elemente, tako da je ovaj hibrid klasike i jazza izrastao u novi glazbeni oblik, itekako zanimljiv.
Rijetke su uspješne preinake tema klasične glazbe. Uz nezaboravnu „Bouree“ u izvedbi Jethro Tulla; „Sabre Dance“ u vatrenoj izvedbi Davea Edmundsa; odavno legendarnu „A Whiter Shade of Pale“ Procol Haruma, Rodriguezova obrada s lakoćom ulazi u to probrano društvo.
„La Bilirrbina“ svojim zarazno/poticajnim ritmom odaje unatoč nesumljivo teškom životu u Kubi, vječni optimizam, nadu i sreću izražene kroz medij koji predstavlja lirsku sponu između srca i mozga.glazbu.
Do pojave Rodrigueza moj fokus prema latino ritmovima bio je usmjeren na odlične Afro-Cuban All Stars i njihovu izvedbu na splitskim Prokurativama prije mnogo godina. Vrijeme je da se isti usmjeri prema mlađim snagama koje obećavaju uzbudljivu budućnost.
A jedan od protagonista te obećavajuće budućnosti je bez ikakve sumnje Alfedo Rodriguez.
Đorđe Škarica
/
