Review
Rick Rubin glazbeni je producent koji je tijekom svoja četiri desetljeća predanoga rada pomogao brojnim glazbenim umjetnicima različitih žanrova (od rocka, hip hopa, heavy metala, countryja, preko popa, punka i bluesa do world musica) kako bi otkrili osobni izvor kreativnosti i pronašli pravi put da ga u potpunosti izraze. Surađivao je s velikim grupama i pojedincima kao što su Beastie Boys, Slayer, Mick Jagger, Johnny Cash, RHCP, Tom Petty, AC/DC, Shakira, U2, Lady Gaga, Linkin Park i drugi, a raznolikost stilova u kojima se produkcijski snalazi kao riba u vodi pokazuje njegovu glazbenu širinu i kreativnu prilagodljivost. Pri tome, od svakoga benda izvlači ono najbolje. Koliko je u tome uspješan svjedoči i činjenica da je za svoj rad osvojio čak devet nagrada Grammy, a MTV ga je svojedobno nazvao „najvažnijim producentom u posljednjih dvadeset godina“.
Kao tinejdžer osnovao je Def Jam Records, glazbenu izdavačku kuću koja je postala jedna od najutjecajnijih sredinom osamdesetih. Tada se udružio s Russellom Simmonsom i objavio albume LL Cool J-a, Beastie Boysa, Slayera i Public Enemyja te radio kao producent rap zvijezda njujorške scene u usponu. Istovremeno, surađivao je i s rock i heavy metal sastavima. Pri tome često je spajao naoko nespojive žanrove i na taj način ostavio neizbrisiv trag u povijesti glazbe. Od 1988. osnovao je American Recordings, a neko je vrijeme vodio i izdavačku kuću Columbia Records (2007.- 2012.).
Nakon godina provedenih u pisanjima tijekom kojih je sabirao svoja promišljanja o kreativnosti, kako je pronaći, zadržati ali i nesputano razvijati, objavio je zanimljivu knjigu u kojoj svoja iskustva nesebično dijeli sa čitateljskom publikom. Na jednostavan način, a istovremeno misaono duboko u svojoj knjizi inspirativnog i intrigantnog naslova „Kreativni čin: način postojanja“ kroz sedamdeset i osam područja razmišljanja detaljno razrađuje sve etape procesa kreativnosti. Svoje djelo započinje citatom američkog slikara i učitelja Roberta Henrija (1865. – 1929.) koji kaže: „Cilj nije stvoriti umjetničko djelo, cilj je biti u onom čudesnom stanju kad umjetničko djelo postane neizbježno.“
Nije ovo kuharica koja nam daje konačnu i jedinu ispravnu formulu pripreme savršenog jela na temelju egzotičnih ali svima dostupnih sastojaka. Više je knjiga samopomoći koja sustavno dokazuje da je svatko od nas na neki način umjetnik i da smo svi stvaratelji u svojim područjima te da je kreativnost temeljni aspekt čovjekova postojanja. Rubinov tekst je razlomljen na niz kratkih poglavlja koja započinju nekom izdvojenom misli o kojoj možemo danima razmišljati. Premda je knjiga pisana jednostavnim jezikom i stilski protočna, uputno je ne zadavati si neki bjesomučni čitalački tempo, već je „grickati“ malo-pomalo i čitati s razumijevanjem.
Na samom početku kreće od Svemira koji, kako kaže, funkcionira poput sata i u kojemu za sve postoji vrijeme. Zadaća umjetnika je prikupiti informacije, privući energiju. Pri tome, veliki umjetnici ne razvijaju osjetljive antene da bi stvarali umjetnost već da se zaštite, jer njih sve boli više i sve doživljavaju jače. Umjetnika definira kao onoga koji je sačuvao dijete u sebi i razvio sposobnost pomnog promatranja kao temelj kreativnosti. Treba „vidjeti dalje od običnog i svakodnevnog i doseći ono što je inače možda nevidljivo“. Rubin tvrdi kako svatko u sebi ima 'spremište' koje se puni podacima i jedan 'filtar' kojim ih filtrira na sebi svojstven način. Postupak je sljedeći: vrelo daje pristup, filtar pročišćava, spremnik prima, a sve se to, kaže Rubin, često događa mimo naše kontrole. Pri tome, neovisno kojim se alatima koristili za stvaranje, pravi instrument smo upravo mi i jedino kroz nas svijet postaje središte svega. Savjetuje nam stoga da tragamo za onim što primjećujemo, za onim što nitko drugi ne vidi.
Rubin ističe praksu kao utjelovljenje pristupa koncepta, važnost sistematičnosti i sastavljanja dnevnog rasporeda te naglašava ulogu prirode kao najsavršenije i najtrajnije učiteljice i neiscrpnog vrela nadahnuća. Jer, „u prirodi je toliko mudrosti da kad je primjećujemo, ona u nama budi mogućnosti“ i „upravo se komunicirajući s prirodom približavamo vlastitoj prirodi“. Osim toga, na umjetnika djeluje more, sunce i naravno okruženje svijeta oko nas. Analizira Rubin i sve potencijalne probleme koji mogu pokolebati umjetnika u njegovom stvaralačkom činu: sumnja u sebe, odvraćanje pažnje, pravila kojih se nesvjesno pridržavamo i zbog kojih bismo trebali činiti upravo suprotno kako bismo dosegli istinito. Ističe vrijednost strpljenja, te upozorava na misli i navike koje ne pogoduju radu.
Nakon analize okolnosti u kojima djeluje umjetnik, Rubin se bavi samim razvojem kreativnog procesa: od sjemena, preko eksperimentiranja kojim se dešifrira šifra sjemena pa do same izrade koja može potrajati bez granica i vremenskih ograničenja. U finalizaciji umjetničkog djela naglašava da „cilj umjetnosti nije postizanje savršenstva već pokazati tko smo i kako mi vidimo svijet“. Suočava se Rubin i s problemima monotonije koja se može pojaviti tijekom izrade nekog projekta te nam daje osjećaj da nema napretka u radu pa nm i ovdje nudi niz konkretnih rješenja: primjenu kretanja malim koracima, promjenu okolnosti, promjenu perspektive i konteksta, uključenje publike i tome slično. Bavi se posebno i završnom fazom kreativnog procesa i tvrdi da je „djelo gotovo kad vi osjetite da je gotovo“. I ne mora značiti da je djelo savršeno. Ako smo zadovoljni s njim i imamo poriv pokazati ga prijatelju, možda je vrijeme i da ga pokažemo svijetu.
U trećem dijelu svoje knjige, Rubin se bavi potragom za novim djelima te procjenom kada je najbolji trenutak za nastavak stvaranja. Pri tome naglašava činjenicu da u životu umjetnika ima uspona i padova te da stara djela nisu bolja od novih i obrnuto. Zanimljiva je i njegova klasifikacija umjetnika u dva tipa: „eksperimentatore“, odnosno sanjare, koji teže dovršavaju svoja djela i „finišere“, koji s jasnijom predodžbom djela brže napreduju prema njegovom kraju. Do kraja svojega djela autor analizira još nekoliko tema vezanih uz kreativni čin: privremena pravila, izvrsnost, uspjeh, ushit, a nudi nam i metode isključivanja od glasova koji tijekom kreacije rade protiv nas. Daje i definiciju energije, obnove, suradnje, a trudi se i odgovoriti na pitanje zašto stvarati umjetnost i što govorimo sami sebi.
Posljednji odlomak započinje s jednom kratkom rečenicom: „Svemir nikada ne otkriva zašto“, čime je u stvari i svoje djelo ostavio nedovršenim. Štoviše, priloživši nekoliko praznih stranica s crtama, ostavio je mogućnost da ovu knjigu dovršimo sami. Ili, još jednostavnije, krenemo pisati neku svoju novu.
„Kreativni čin: način postojanja“ Ricka Rubina izuzetno je kvalitetno djelo koje ispunjava svoju svrhu: potiče na razmišljanje, otvara prostore za našu kreativnost i usmjerava potragu za načinom kako ćemo sami podariti svijetu neko svoje jedinstveno i neponovljivo, još neviđeno djelo. I u tome smislu Rick Rubin je ispunio svoju temeljnu zadaću. Napisao je knjigu koju nećemo samo odložiti na policu već ćemo je s radošću uvijek ponovno čitati.
Ivan Dukić
