Review
Ima li neke značajne razlike između hrabrosti i ludila/bezumlja? Naizgled nespojive kategorije ustvari su komplementarne, jer je lud onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine, dok bezumlje hrabrih predstavlja sol života.
Tako je svojevrsna kvaka 22 iskrsla u razmišljanjima ovog Francuskog tria iz Toulousea koji je zasluženu pažnju skrenuo albumom „Ummon“ recenziranog na stranicama vašeg omiljenog glazbenog portala. Naime, njihov razum im sigurno nalaže da se ne upuštaju u za njih drugačiju, novu, neizvjesnu avanturu; no upravo zbog toga što su razumni upustiće se u ovu, gotovo nevjerojatnu (kako se moglo pročitati) mješavinu progrocka/krautrocka/stonera/dooma/post punka/heavy syntha/space rocka/garage rocka/black metala.
Ovim albumom otvorili su vrata pomalo ekstravagantne dimenzije u kojoj dominira čista mješavina crne i bijele energije u svom punom sjaju, osvjetljavajući, bolje rečeno obnavljajući sjajnu psihodeliju koju su prezentirali Pink Floydi na albumu „Ummagumma“. Ustvari, kazao bih da su ovo fragmenti „Ummagumme“ na steroidima, pa se ovaj album s lakoćom može nazvati psihodeličnim monstrumom, pozitivnim glazbenim Frankesteinom.
Stvoren je jedan energetski vertigo, jedan čvrsti egloskelet čija verifikacija, siguran sam, dolazi do pravog izražaja u živim nastupima, a iz kojeg se ne izlazi neokrznut, voljeli ili ne ovaj uradak.
Sasvim je očekivano da tema ovog albuma pripada SF univerzumu (to je u neku ruku i nastavak s ranijih albuma), ovo je jedan od onih mučnih scenarija koji se očekuju u budućnosti (bližoj ili daljnjoj), a koju gotovo savršeno prati glazbena podloga koja ne prestaje stvarati slušateljeve neuroze, očekivanu anksioznost, razumne i opravdane strahove, dok bi istovremeno trebala objektivno autorima donjeti zasluženo poštovanje za iskazanu hrabrost/ludost koja ih nezaustavljivo lansira kao značajne predstavnike nove prog/rock generacije.
Materijal s ovog albuma ne istražuje neko buduće stanje ludila i mahnitosti, naime takvo vrijeme već duže vremena stanuje između nas na ovom jedinom nam mjestu za život. Slift su svoj imaginarni glazbeni De Lorean lansirali u budućnost u neku čudnu astralnu glazbenu orbitu s očitom namjerom da tamo učvrsti svoju putanju.
Ujedno ovaj album bi trebao baciti rukavicu izazova svekolikoj kritici koja neprestano priželjkuje odmake od ustaljene matrice kod svakog glazbenika. Baš me zanima kakve će reakcije proizvesti ovaj apsolutno provocirajući glazbeni sadržaj.
Ja sam na prvu zaista ostao zatečen, čak s nedifiniranim stavom o kvaliteti materijala, no svako naredno slušanje mi je otvaralo neke nove spoznaje, zamišljanja o tome što je inspiriralo ovaj trio koji kao da dolazi iz samog pakla, kakve su im se stimulacije i simulacije vrtile u snovima i javi, odakle takva potentnost u instrumentaloj izvedbi. Ukratko, shvatio sam da prisustvujem stvaranju neke nove glazbene ideologije nakrcane „nuklearnom“ energijom, prepune sjajne pirotehnike i neočekivanih obrata.
„Weaver's Weft“ počinje s sudbonosnom i morbidnom atmosferom poput „Carmine Burane“ da bi nastavak prešao u još žešću psihodeliju kroz koju je svu svoju energiju potrošio bubnjar Canek Flores u nezaustavljivoj provali adrenalina. Ipak je za razliku od početnih, neurotičnih „Iliona“, „Nimha“ i „The Words That Have Never Been Heard“ ovo je stanoviti odmak prema „melodičnijoj“ atmosferi koju možemo pronaći i u odličnoj „The Story That Has Never Been Told“ koja svojim frenetičnim repetativnim završetkom može biti savršena podloga za hipnotički ples derviša.
Sve pjesme su pravi dugometražni eksponati (s prosjekom od oko 10-tak minuta) i prosto je nevjerojatno da je samo bazna postava od tri instrumenta sposobna napraviti ovakvu buku koja će sigurno nekome izazvati noćne more.
Ovo je ipak monumentalni glazbeni masiv satkan od kombinacije gore navedenih hrabrosti i ludosti, vrijedan ne samo jednog slušanja, jer ovo nije samo kratki izlet, već pravo (neizvjesno?) putovanje.
Đorđe Škarica
/
« Ummon 
