Fire and Blood

Review

Iskreno i skrušeno priznajem da nisam neki gorljivi pobornik metal scene, zahvaljujući YouTubeovom algoritmu i omotnici koja me pomalo podsjetila na Konana (jedan od omiljenih mi stripova) skrenuta mi je pažnja na „čeličnog medu“ (Arctus-latinski medvjed). Ratnički doboš i klavijature u funkciji fanfara u otvarajućoj „Fire and Blood“ najavljuju interesantan uvod u prvijenac ovog metal benda iz Thessalonike, Grčka, da bi pravo ugodno iznenađenje uslijedilo s prvim udarom visoko registriranih laga pjevača Tasosa Lazarisa. Naredno slušanje sugerira mi jedinstvenu atmosferu koja ponekad poprima uspješnu mješavinu raskošnih harmonija jednih Uriah Heep u kombinaciji sa prepoznatljivom „bukom“ Iron Maidenovaca ili Judas Priest. Sa završetkom slušanja ovog uratka sasvim sigurno mogu utvrditi da je Bruce Dickinson pronašao izgubljenog mlađeg dvojnika, u vokalnom smislu naravno.

Sigurno znate što je potrebno za jedan dobar metal album: herojska ratnička fantasy priča, omotnica koja to podržava, dramatična atmosfera, no ono najvažnije da bi sve imalo smisla; čvrsta, sigurna, uigrana, interaktivna i sinkronizirana svirka (postulati potrebni kao kod umjetničkog plivanja), prpošna i brza gitarska sola uz poslovično nužne riffove, masni bas, čekičanje po bubnjevima, te šlag na torti, uvjerljiv vokal.

Steel Arctus: Nash G. (gitara, bas, klavijature-inače glavni kompozitor); Xines (bubnjevi) i Tasos Lazaris (vokal) imaju sve to uz primjereni smisao za harmoniju koja je u ovakvoj vrsti glazbe gotovo neophodna. Stoga se njihov prvijenac može ugurati pod epski, tradicionalni metal isprepleten drugim metal stilovima, zahvaljujući klavijaturama i umetanjem zborskih zvukova.

Glazbena tročlana jezgra (nemaju viška gitare poput npr. Maidenovaca) beskompromisno niže svoje prvotne žestoke inspiracije koje ni za trenutak ne zalaze u prosjećno sivilo sa pametno složenom izmjenom u tempu i ritmu.

Tema albuma inspirirana je grčkom mitologijom, smještena je u planinskom masivu Pindos u kojem se glavni junak uz svoju bolju polovicu uobičajeno bori protiv snaga zla. Ne baš maštovito, ali tema funkcionira svrstavajući možebitno ovaj album u konceptualne, ili bolje rečeno polu konceptualne.

„Zvijer“ je puštena s lanca u „Steel Arctus“ s preciznim čekičanjem Portugalca Xinesa koji je u toj pjesmi odradio lavovski dio posla uz „divlji“ vokal. Naredne „Hellhammer“ i „Doombringer“ sasvim su logičan nastavak ove metalne sage uz sve prije navedene atribute. Kratka “Moira“ donosi stanovito smirenje u maniri skandinavskog folka, da bi „Savage Heart“ sasvim logično umetnuta kao polubalada dokazala svu kompozitorsku raskoš uz močnu i opaku glazbenu kulisu kojom uz solidan gitarski solo dominiraju vokalne bravure.

Materijal s albuma nastao je 2019 godine (prema informacijama dobivenih od Nasha G) pod utjecajem bendova poput Judas Priest, Manowar i Savatage.

Steel Arctus su pametno, bez kalkulacija na ovom prvijencu ubacili sve svoje iskustvo, mogućnosti i talent u izradi zvuka koji, ruku na srce, nije inovativan, ali je zaista moćan i sugestivan.

Stoga, topla preporuka.

Đorđe Škarica