Review
Prošle smo godine na INmusicu #15 između ostalih imali priliku čuti i Sleaford Mods, engleski post-electro-punk duo iz Nottinghama. Promovirali su svoj tada aktualni album „Speare Ribs” na kojemu su gostovale Amy Taylor i Billy Nomates, a koji je sadržavao hitove „Nudge It”, „New Brick” i „Mork n Mindy”. Osim navedenih, izveli su „Elocution” i mnoge svoje dobre stvari i premda su mi nedostajale još neke stvari s njihovog meni najdražeg albuma „English Tapas” („Army Nights”, „Just Like We Do” ili „Messy Anywhere”), ostavili su na mene poprilično upečatljiv dojam. Naravno, ne samo na mene već i na brojnu publiku među kojom se moglo naći mnogo stranaca: svi su se baš kvalitetno rasplesali na njihovu glazbu, a mnogi su njihove tekstove znali naizust. Ove godine aktivnosti oko INmusica stoje, budući je pametan netko zaključio da je to za Grad Zagreb nepotreban trošak, a s obzirom da smo u velikim dugovima treba štedjeti i rezati sve ono što gradu nije potrebno. A po procjeni gradskih mudraca upravo je to Inmusic, festival na otvorenom koji godinama privlači ne samo mlade iz Zagreba i Hrvatske već iz cijele regije pa i Europe. Doduše, prije par dana najavljeno je da će se iduće godine, eto, ovaj festival ipak održati. Tko će nastupiti, vidjet ćemo, ali u svakom slučaju, držimo fige da projekt uspije.
U međuvremenu, početkom ožujka ove godine Sleaford Mods je objavio „UK Grim“, svoj novi dvanaesti po redu studijski album. Uzmemo li u obzir da postoje od 2007. godine, složit ćemo se da je to respektabilan broj studijskih uradaka. Formula njihova uspjeha vrlo je jednostavna: glazba ogoljena do najosnovnije esencijalnosti uz kvalitetne socijalno angažirane tekstove koji su izrazito oštri i kritizirajući prema vladajućima. Svoj rad opisuju kao "elektronički minimalistički post-punk s primjesama 'vapaja' za radničku klasu" i to u slengu kakvim se govori na području East Midlandsa. Jason Williamson, frontmen ovoga dvojca s kojim sam jednom prilikom radio i intervju, autor je većine tekstova (osim onih koje su supotpisali), dok Andrew Fearn, multiinstrumentalist, kao siva eminencija vrijedno stvara glazbu.
Dakle, stil im je najlakše opisati kao jednostavan spoj osnovnog post-punk basa, funkcionalnih i upečatljivih ritmova uz povremeno ubacivanje manje zahtjevnih dionica na klavijaturama i prividno bezvoljnog sviranja gitare. Zvuk im je uglavnom čist, melodije minimalističke a u tekstovima govore o problemima nezaposlenosti, suvremene svakodnevice radništva, osuđuju kapitalizam, licemjerje političara i otuđenost modernoga društva u globalu. Često se dotiču eksponiranih i „slavnih” osoba a i pop kulture. U skladu sa žanrom spoken-worda i punk-rapa, nerijetko funkcionalno u tekst ubace i poneku psovku, jer one su, kako Jason kaže, „način na koji govori“ a "ne samo jebeno psovanje". Neki tvrde da nitko u glazbenim krugovima ne ocrtava toliko plastično i dobro stanje u britanskom društvu kao ova dvojica glazbenika.
Na „UK Grimu“ nalazi se 14 pjesama. U stvari, zbirka je to zanimljivih priča koje prate jednostavne a opet lako prijemčive melodije. Budući su Sleaford Modsi uvijek otvoreni za suradnju, navodno suradnike iz drugih bendova pronalaze putem društvenih mreža, u pojedinim skladbama i na ovom albumu možemo čuti i neke goste, ali o njima ću ponešto napisati vezano uz pjesme u kojima se pojavljuju.
Uvodna, „UK Grim“, najavljuje da će se na albumu pričati o onome što je „grim“, odnosno „vrlo neugodno ili ružno“ u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na jednostavan bas nadovezuje se ritam mašina a u tekstu Jason se obračunava s klišejima, biznismenima u bijelim Range Roverima i s bijelim košuljama koji iza svoje licemjerne maske u stvari vode prljavi život kao i konzervativnim političarima koji misle samo na sebe, jer „u Engleskoj nitko ne može čuti kako vrištiš“. Odličan je to uvod u album, a već u drugoj polovici pjesme funkcionalno i nimalo nametljivo gostuje Phil Booth na gitari. U pjesmi „Dlwhy“ pripovjedaču priče prilazi netko tko je ispustio tetovažu (!) što je otvorilo prostor za razgovor s dotičnim kao s djetetom. Kaže da mu nije stalo do slave i položaja, ali da ipak želi da ga netko ocijeni. Izražava svoju frustraciju glazbenom scenom kao i zapažanjem da svi pokušavaju biti oštri i originalni ali su i dalje u biti isti. Izjavljuje da ne voli tzv. DIY kulturu („do it yourself“), koja uključuje lokalni politički i društveni aktivizam, nezavisnu glazbu, umjetnost i film te na kraju čak smiono kaže: "Smrt vašem DIWhy!". Slijedi pjesma pod naslovom „Force 10 From Navarone“ koja je kao singl bila poznat i prije izlaska albuma. Na njoj gostuje Florence Shawn, umjetnica, ilustratorica i glazbenica koja je svojim jednostavnim narativnim vokalom dodatno ukrasila pjesmu. Mjesec dana prije objavljivanja albuma premijerno je izveden i video spot kojega je režirao Eddie Whelan na jednostavan ali i više nego zanimljiv način: kafić, stol i pozornica s njihovim hologramima. Sjede jedan kraj drugoga za stolom pjevajući s pićem na stolu gledaju pred sebe svatko u svoju točku. Jason je ovu pjesmu nekom prilikom opisao kao „razgovor sa samim sobom o tome kako se pomiriti sa srećom u nedoumici je li sreća zapravo mračnija od prostora njegove vlastite negativnosti”.
U pjesmi „On the Ground” Andrew je stvorio zanimljiv sound osamdesetih jer stvar zvuči kao da se pri izvedbi koristio onaj neki Casio sint s početka toga desetljeća. Slično je i s pjesmom „Right Wing Beast” koja je opet politički obojena vesela glazbena brojalica i kritizira desnicu koja u suradnji s konzervativnom aristokracijom sustavno pljačka narod. „Smash Each Other Up” instrumentalno je bliža američkom laganijem repu, ali u tekstu se ponovno spominju nacionalni simboli, zastave koje vijore i iznosi činjenicu da se u društvu napreduje samo ako si torijevac. Nakon laganije pjesme „Don”, slijedi još jedna glazbena suradnja, ovoga puta s Perryjem Farrellom, frontmenom alternativnog rock benda Jane's Addiction i američkim gitaristom Daveom Navarrom. U tekstu u pjesmi „So Trendy” kritizira se vječita potreba pozera da slijede trendove te naravno lijepo odjeveni budu viđeni u društvu kakvoga komada uživajući u samozavaranju da ih ekipa „slijedi”, no u stvari sljedbenike ne zanima dotični, već samo njegov „komad”. Stvar polagana, ali kada bi se u nju ubacio žešći ritam sa zvukom pravih bubnjeva i električnih ritam gitara, zvučala bi kao kakva pjesma Stiff Little Fingersa ili Poguesa iz onih davno minulih, glazbeno nezaboravnih desetljeća. Kroz lagani ritam pjesme „I Claudius” dečki iskazuju prezasićenost svime što ih okružuje dok lagano i neumitno protječe vrijeme. „Pit 2 Pit” brza je stvar i lako se može zamisliti kako je Sleaford Mods izvode uživo: matrica se vrti preko laptopa, Andrew pleše, a Jason izbacuje gomile riječi nadahnute otporom općem mrtvilu u vrijeme lock-downa.
Najljepša pjesma na albumu svakako je „Apart from You”. U njoj na jedan izuzetno privlačan način kroz lijepe melodijske strukture Sleaford Modsi govore o nemilosrdnom ritmu svakodnevici. Na ubrzani ritam ispleli su fini linijski bas te ga nadogradili jednostavnim i zanimljivim klavirskim dionicama. Nakon treće minute, slijedi lijepi solo na basu, smirivanje pjesme pa povratak u početni ritam. Savršeno. „Tory Kong” još jedna oda otporu sustavu; uz najjednostavniji ritam i minimalnu instrumentalizaciju te gomilu oštrih riječi. Posljednja pjesma na albumu „Rhythms of Class” traje najdužih preko pet minuta, ali unatoč dugačkom tekstu i tek jednoj promjeni melodije sredinom pjesme, uz prateće vokale na njezinom kraju nit u jednom momentu nije dosadna. U stvari, pravi je dokaz kako s minimalnom upotrebom instrumenata možeš napraviti dobru pjesmu ako znaš, naravno. Pjesma završava stišavanjem koje nagovještava činjenicu da će se Sleaford Modsi vratiti.
U usporedbi s prethodnim albumom „Spare Ribs”, novi je album „UK Grim” umjereniji, laganiji i nježan, te tako u kontrastu s tekstovima koji i dalje sadrže niz obračuna sa svim društvenim anomalijama. U najkraćim crtama novim su albumom Sleaford Mods dokazali da su i dalje beskompromisni i svoji. I nadam se da će upravo takvi u što skorije vrijeme ponovno nastupiti u Hrvatskoj.
Ivan Dukić
/
