Review
Dvanaesti album metal legendi iz Brazila je ujedno i šesto izdanje poslije odlaska frontmena Maxa Cavalere iz benda, koji se zbio 1996. godine.
Sama činjenica da se svaki novi album Sepulture, od 1998. i albuma Against na ovamo, gleda kroz prizmu odlaska Cavalere i dolaska Derricka Greena, dovoljno govori o polarizaciji obožavatelja i teškom bremenu koje nosi ime Sepultura.
Da je kojim slučajem Sepultura nastala 1998. godine i debitirala albumom Against bila bi solidan bend čiji bi šesti studijski album Kairos bio jos jedan u nizu solidnih heavy/metal izdanja. Ovako sve to pada u vodu, svaki novi album donosi istu priču o nekakvim vraćanjima korijenima i ne znam čemu, a zapravo se po pravilu radi o poprilično prosječnim izdanjima koja pozornost privlače ponajviše zahvaljujući imenu i ostavštini Cavalerine Sepulture.
Kairos je album čija tematska potka ima bazu u Grčkom značenju te riječi, a ona bi označavala "vrijeme" i filozofski aspekt vremena, od tuda i nekoliko interludova koji presjecaju album a označeni su brojevima.
Ipak ovo nije konceptualni album, premda bi bilo zanimljivo da je, ali to bi iziskivalo puno više truda i proučavanja filozofije što očito Kesseru i ekipi nije bilo u interesu.
Ovakav kvazi/konceptualni album koristi izraz Kairos kako bi donekle dao neki oblik mističnosti i težine albumu čiji sadržaj ne prati tu zamisao.
Na albumu se nalazi 15 pjesama od kojih su 4 instrumentali, koje sam spominjao, a deluxe izdanje albuma donosi dvije bonus pjesme, od kojih je jedna obrada Prodigyevog Firestartera, a druga Just One Fix od benda Ministry.
Naslovna pjesma Kairos se izdvaja kao potencijalni zgoditak na albumu, dobar riff i odličan urlik Greena čine pjesmu jednom od svijetlijih točaka albuma.
Uz naslovnu pjesmu nameću se Mask i Born String čija agresija donekle opravdava obećanja iz Nuclear Blast etikete, za koju Sepultura prvi put izdaje album, kako je ovaj album povratak trash/speed korijenima iz ere Morbid Visions.
Ali nije, štovatelji nove Sepulture pljucnuti će na mene i reći kako sa stavom "Cavalera=Sepultura" niti ne mogu bolju ocjenu dati ovome albumu, ali ruku na srce što donose pjesme poput Spectrum, Relentless ili Embrace the Storm?
Zanimljiv riff? Možda jedan mali dio u pjesmi Spectrum gdje se Kesser poigrava etnom Bliskog istoka, a ostatak?
Ništa što će te pamtiti duže od minute nakon što izvadite CD iz CD playera i ubacite Arise da isperete gorak okus koji ostavlja nekada veliki bend imena Sepultura.
Na albumu Kairos sve je solidno, od vokala, preko ritam sekcije do riffa, ali ova Sepultura ima već 6 takvih albuma tako da ne znam po čemu je ovaj neki iskorak u odnosu na prošlih 5?
Bojim se da je čekanje tog prijelomnog albuma koji će gurnuti Maxa Cavaleru ispod tepiha Sizifov posao, jednostavo nema vise te energije, zanosa, inspiracije.
Mihael Pinter
