Review
Ako se posebna pažnja posvećuje gradnji arhaične sonične arhitekture koja u prvi plan postavlja melodiju, (check), stvarajući pjesme koje osim poštene instrumentalne dimenzije posjeduju i onu primjerenu poetsku, lirsku (check); ako glavni vokal pri tome posjeduje pristojan/sugestivno/melanholičan vokal (check); ako za album „A Deeper Undestanding“ dobiješ Grammy nagradu za najbolji rock album (check) – onda nema dileme prepoznati da se radi o posljednjom albumu The War On Drugs.
A je su li to dostatni atributi za prelaženje i trajnije zadržavanje u prvoj američkoj glazbenoj diviziji s aspiracijama na sam vrh ,ostaje veliko pitanje unatoč nepobitnim rezultatima u kvalifikacijama za istu. Priča se da Granducielova glazbena evolucija umnogome počiva na grandioznim ostavštinama njegovih „mentora“: Tom Pettyja; R.E.M; donekle najpoznatijeg Kanađanina u rocku, oca grungea; samog Bossa iz osvita svog stvaralaštva. Je li to dostatno za proboj u vrh, bez uvrštavanja u tu jednažbu žestoke konkurencije , također s velikim aspiracijama zauzimanja istih pozicija. A tu prvenstveno mislim na odlične, ipak nešto drugačije Rival Sons, Gretu Van Fleet; King Buffalo, Big Thief, Dawes…
WOD su na ovom, petom po redu albumu pristojno apsolvirali nepogrešivu smjesu R&B, soula i coutryja, znanu pod imenom rock'n roll, umetnivši u nju svoje životne sokove, stvorivši novi ambiciozni život primjeren glazbenim trendovima 80-tih godina, obilježen sjetom, kaleidoskopsom mirnoćom, senziblinom atmosferom, indie melanholijom i bez emocionalne ekstravagancije, što u konačnici tvori predvidljivu linearnost u svom gotovo hipnotičkom ponavljanju. Materijal je ovo kojeg, siguran sam, Granduciel može štancati kada se sjeti. Jer on se u šetnji pjesmama od korice do korice osjeća sigurnim i zaštičenim sa trenutnim sumnjama u uvijek neizvjesni iskorak.
Sami instrumentalni background nikada ne pretjeruje u uspostavljanju pristojnih, tipično američkih aranžmana, korektno je to i dobro smišljena pozadina bez pretjeranih eskapada pojedinih instrumenata, sa rekao bih, prilično monotonim i jednostavnom bubnjarskom rolom izraženijoj u laganijem materijalu. Retro klavirske dionice sa sinti umetcima prisutne su uzduž cijelog albuma, uz gitarski romantizam, stvarajući pri tome dobro koncipiranu ugodu koju nadopunjuje gotovo uvijek sanjiv, na momente mantrični Granducielov vokal.
Ovo je jedan od albuma koji će se u principu svidjeti svakome, no nisam baš siguran da je to materijal s kojim će se s lakoćom probiti na sam vrh glazbenog Panteona. Zbir je to nadasve korektnih i iskrenih melodija, odlučno upakiranih u još korektnije aranžmane, ipak je to (makar po mom mišljnju) uradak bez antologijskih obilježja i prepoznatljivih adrenalinskih peakova koji bi polučili „home run“. A tu bi se mogle ulogirati springstinovska „Harmonia's Dream“, „kilerska“ „Wasted“ i zaista prekrasna, naslovna „I Don't Live Here Any More“.
Veliko je pitanje iznošenje ovakvog materijala i očekivanje nepatvorenih aklamacija na stadionskim arenama, atmosferski je to više materijal za intimnije prostore i probraniju publiku.
Paradoksalno, s jednog aspekta albumu se nema što zamjeriti, s druge strane ipak ovo nije prvi glazbeni izbor nakon buđenja. S jedne strane uživaš u vokalno instrumentalnom spektru, s druge strane teško se možeš sjetiti ili otpjevati/odzviždati refren.
Album osim brojnih pozitivnih reakcija, vlasnik je i onih u kojima se ukazuje na pomanjkanje originalnosti, uspoređuju ga sa slatkom glazbom Bryan Adamsa ili čak Phila Collinsa (???).
Nećemo pogriješiti ako kažemo da se u bendu sve vrti oko Adama Granduciela, tipičnog američkog tradiocionalno odgojenog, dobrog momka koji se kroz svoje glazbene avanture često referira na gore spomenutog, nepriskovenog američkog idola, muškog pandana pojma „american honey“, neuništivom zaštitniku američke tradiocionalne glazbe – Bruceu Springsteenu. Fer je spomenuti i ostatak benda: David Hartley (gitara, bas); Robbie Bennett (klavijature); Charlie Hall (bubnjevi); Jon Natchez (sax, klavijature) i Anthony LaMarca (klavijature, gitara).
Bog zna što Granduciel misli kada kaže da ovdje više ne živi. Je li to naznaka budućih promjena, ostaje za dočekati.
Đorđe Škarica
/
« A Deeper Understanding 
