Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Ghosts Of Highway 20


Bookmark

Data

Released Siječanj 2016
Format Albumi
Vrsta / Americana / Contemporary Folk / Alternative/Indie Rock / Alternative Country-Rock / Alternative Folk
Dodano Nedjelja, 14 Veljača 2016
Žanr Country
Length 1:26:09
Broj diskova 2
Edition date Siječanj 2016
Država SAD
Etiketa Highway 20 Records
Catalog Number H2003
Edition details objavljeno: 5. 2. 2016.; produkcija: Greg Leisz, Lucinda Williams i Tom Overby; snimano: 2015. - Dave's Room
Tags Lucinda Williams Greg Leisz Tom Overby Highway 20 Records

Review

Pokretanjem vlastite etikete Highway 20 Records, danas već tihi američki klasik, Lucinda Williams, po svemu je sudeći napokon udahnula punim plućima i razvezala svoje kreativne konce sada oslobođene bilo čijih diktata i savjeta, osobito onih poslovnoga tipa. Jer, evo, tek godinu i pol nakon izdavačkog debija, dvostrukog remek-djela i, po mom skromnom sudu, najboljeg albuma 2014., "Down Where the Spirit Meets the Bone", ova nam heroina americane nudi novu dvosveščanu zbirku; kao čistu suprotnost svom dosadašnjem ritmu objavljivanja albuma, osobito u prvih dvadesetak godina karijere, Lucinda Williams sada kao da se ne može suzdržati, a ta bujica prošikljala ulaskom u sedmo desetljeće života već kao da izmiče kontroli. Je li drugi dvostruki album u tako tijesnom nizu, i to u hiperkonzumerističko vrijeme kad i obični album kao format gubi na važnosti, odraz inflacije nadahnuća ili deflacije samokritičnosti? "The Ghosts of Highway 20" najbolje će odgovoriti na takvo pitanje…

Cesta iz naslova prolazi kroz američke savezne države Teksas, Louisiana, Mississippi, Alabama, Georgia i Južna Karolina, dakle, kroz krajeve u kojima je Lucinda odrastala (rođena je u Louisiani), i za nju predstavlja ono što je Highway 61 Dylanu - rijeku-poveznicu, sabirnicu postaja obilježenih pričama često na razmeđi povijesti i mita, osobnoga i nacionalnog, duhovnog i... pa, manje duhovnog. Svijet kojeg je ispisala glazba, ali i sve ono što je stajalo iza te glazbe. Tragovi. Otisci. Krikovi i bjesovi. Mudra krv. Korijeni. Duhovi. Zato je iza ovakva naslova - baš zbog tih duhova, kojih nema u naslovu Dylanova furioznog remek-djela iz šezdesetih - morao stajati vrlo osobni glazbeni narativ.

I možemo se složiti da je ovo možda mogao biti i "obični" album, što će reći na jednom disku, da se dao "podšišati" da stane u jedan "svezak", ali kad bih se i odlučio glumiti frizera ili krojača, nisam siguran odakle bih krenuo. Kad mi iznošen, zadimljen, ali sugestivan, emocionalno autoritativan vokal kaže kako "poznaje ovu cestu kao svoj dlan" i poručuje da "južnjačke su tajne još uvijek zakopane duboko, ukorijenjene i nemirne ispod napuklog betona", ne ostaje mi mnogo snage ni znanja, pa ni prave volje da se oduprem prepuštanju sigurnoj, autentičnoj autorskoj ruci ove vozačice. Iako joj se ne žuri - ili baš zato što joj se ne žuri - iako se njezin način vožnje opire zamamnim kubikažama suvremenih vozila, iako mi ne obećava sve odgovore niti pouzdan cilj. Samo nastavak svoje priče započete još bez njezina znanja jednom davno u okolicama odmorišta te ceste, priče široke kao krajobrazi američkog Juga…

Spomenuti izostanak žurbe manifestira se i nekad (pre)dugim pjesmama, ali zanimljivo je da upravo dvije najduže, koje inače zaključuju svaka svoj disk/vinil - "Louisiana Story" i posebno "Faith & Grace" - djeluju čak kratko s obzirom kakvu lirsku snagu posjeduju i prenose. Naravno, neće svi dijeliti moje mišljenje, i uistinu, lako je ocijeniti "The Ghosts of Highway 20" monotonim; njegov tonalitet gušći je, uniformiraniji od "Down Where the Spirit Meets the Bone" te zahtjeva čak pozornije slušanje, srastanje. Inače biste jednako lako mogli previdjeti dvije sjajne obrade - "House of Earth" Woodyja Guthrieja i "Factory" Brucea Springsteena - obje krvave pod svojim noktima i nagurane u širu priču kao istovremeno hommage i fusnote, podtekst i legenda na mapi višestruko prešarane mape. Ali zato vam naslovna pjesma ne će - i ne smije - pobjeći, jer taj maestralan komad americane ili, ako ćete biti precizniji, alt-countryja, posjeduje boju, miris i okus podneblja i ideje, grabeći jednostavnim zahvatima potez od Roberta Johnsona do Springsteena; ona je ne samo naslovom, već i muskulaturom srce albuma koji se od nje i njezina gitarskog krešenda grana u smjerovima poniznih hrvanja sa smrtnošću, nostalgijom, grešnošću i čežnjom za iskupljenjem.

Suosjećanje, koje je na neki način bilo u središtu prošloga albuma, stoji i u središtu ovog, zapravo, nastavka. Gledajući kroz tu prizmu mižerije življenja na ovome svijetu, Lucinda zapravo ne odustaje od potrage za transcedentalnim, uporna u traženju Božjega glasa i vodstva, što se posebno upečatljivo provlači kroz završnu, epsku "Faith & Grace": "Breme je moje teško i nema nikoga da mi pomogne dijeliti ga, ali znam da mogu zvati i znam da Bog će me čuti... Sva se vrata čine zaključanima, ali znam da On će me čuti gdje kucam i znam da ću stajati pravo, jer ja na stijeni stojim." Kad takve stihove, takve ispovijesti, čujete glasom Lucinde Williams i kad u podlozi zajeca bluesom inficirana gitara koja preboji to čekanje na stijeni u slikovit epilog, znat ćete zašto je ova dama tihi klasik, kako napisah negdje na početku ovoga osvrta. Iako ponešto tanji od sjajnog prethodnika - ali zahvaljujući prije svega nezahvalnoj strukturi, odnosno, tonu svojih pjesama, a ne deflaciji samokritičnosti - "The Ghosts of Highway 20" uistinu je prepun duhova, ali i Duha, što će vam svako novo slušanje pojasniti mnogo rječitije od kartica i kartica teksta bilo kojeg piskarala poput mene.

Toni Matošin

Hits 1093
Down Where The Spirit Meets The Bone « Down Where The Spirit Meets The Bone Lucinda Williams Albumi Kronologija This Sweet Old World » This Sweet Old World

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42