Review
Konceptualni albumi višestruko su nezahvalna vrsta u hirovitom svijetu popularne glazbe: s jedne strane zahtijevaju snažan i smislen autorsko-izvođački angažman, priču "s glavom i repom" koja će zadržati slušateljevu pozornost i koja će pritom balansirati između diktata cjeline i slobodnog disanja pojedinačnih dijelova, dok s druge strane traže i iznimnu razinu stvaralačke samokontrole pred zamkama koje koncept postavlja pred autora-izvođača. Ukratko, tanka je – vrlo tanka – crta koja razdvaja konceptualnu cjelinu od stvaralačke samodopadnosti (da ne spomenem težu riječ), ideju od paradiranja "idejom", jednako kao talent od pozerstva. A kad u tu jednadžbu i nepregledno balansiranje uključimo i dob autora, u ovom konkretnom slučaju još maloljetnu(!), sva pravila i kalkulacije postaju puke varijable.
Wilhelmini Agnes tek je sedamnaest godina, iza sebe, nakon početaka u izuzetno zanimljivoj glazbenoj školi El Musicante, ima već jedan album, svira nekoliko instrumenata i nije je strah pustiti glas – za mikrofonom i onaj za kajdankom – a s novim albumom (pretenciozno) naslovljenim "The Children of the King Ernest the Shameless" kao da želi poručiti da ne priznaje nikakve granice ni strahove, čak ni one opravdane. Uz pomoć nekoliko kolega sa zagrebačkog Glazbenog učilišta Elly Bašić ova je (vrlo) mlada i (vrlo) talentirana glazbenica, pravim imenom Ines Turšić, realizirala u svakom pogledu zahtjevnu glazbenu ideju u koju je ucijepila svoju zaljubljenost u kazalište i filmsku glazbu, a pritom angažirala, reklo bi se, i zadnje trenutno raspoložive autorske resurse, sve da bi nam pjevno ispripovijedala gotovo bajkovitu, a istovremeno i ovom vremenu blisku priču o osmero braće i sestara odraslih bez očeve pažnje, nježnosti i ljubavi. I sve to u tek nešto više od pola sata glazbe. I uz pažljivu, pomno osmišljenu karakterizaciju likova. I kostimografiju kojom obiluju bajkoviti vizuali...
Srećom, negdje sam usput naučio da nikoga ne treba podcijeniti bez konkretne pružene prilike, a osobito ne na račun (mladih) godina. Jer ono što mlado kreativno srce može iznjedriti – ako talent prihvaća s punom odgovornošću i iskrenošću, žarom i sebedarjem – može nadmašiti sva očekivanja i osobito lako otpuhati sva podcjenjivanja. Wilhelmina Agnes ne samo da svoju glazbenu viziju shvaća vrlo ozbiljno i pristupa joj predano, čak strpljivo, već svoj koncept iznosi prije svega na vlastitim leđima i pritom ne odaje ni na trenutak dojam grča ili nesigurnosti. Njezin je album svojevrsni roman u stihovima ili zbirka međusobno povezanih pripovijedaka pažljivo uglazbljenih i lirski fino tkanih: "The Children of the King Ernest the Shameless" nam donosi portrete osmero djece "besramnog" kralja, svih redom snažno obilježenih duhovnim ranama nanesenima u ozračju disfunkcionalne obitelji, pri čemu kao da svako dijete nosi jednu od (ili više) bolesti suvremenoga društva, u cjelini čineći svojevrsnu kliničku sliku tamn(ij)e strane ljudske psihe. Valjda u duhu vremena kad se sve strogo mjeri i dozira u kvotama, točno pola albuma otpjevano je na hrvatskom, a pola na engleskom jeziku (po četiri su pjesme otpjevane na jednom, a zaključna je dvojezična), baš kao što su i spolovi jednako zastupljeni među glavnim likovima.
Pjesme su naslovljene po svakom od djece – depresivnoj očevoj mezimici Sussan, nesretno zaljubljenoj, epilepsijom i halucinacijama progonjenoj Henriette, opsesivno-kompulzivnoj Anne, manipulativnom ali i anksioznom hedonistu Maxwellu, buntovnoj Evelyn, bipolarnom mizoginistu Lucreziju, dobrodušnom ali neshvaćenom i podcjenjivanom Eugenu i narcisoidnom prevarantu Serafinu – dok zaključna, dvojezična "Summe It All" njihove priče sabire u zgusnuti epilog. Prva slova u naslovima pjesama tvore riječ kojom je autorica okarakterizirala oca-kralja – shameless, što je dodatni, nenametljivi touch u prilog zaokruženosti cjelokupnog koncepta. Što se glazbe tiče, Wilhelmina Agnes satkala je maštovitu tapiseriju od klavira, violine i nenametljivih gitara, postigavši istovremeno teatralan i rustikalno pitak zvuk, čiji je omjer tim važniji što ne guši materijal koji je već samom konceptualnošću prilično opor. Na stilskoj klackalici – ali uzmite ovo vrlo labavo, jer ovaj je glas već sada svijet za sebe – od Kate Bush do čak jedne PJ Harvey, Wilhelmina iz pjesme u pjesmu ulazi u novo ruho, a nedotjeranost glazbene kulise čak joj je više prednost nego mana. Čak i tekstovi, ponegdje nezgrapni, ali ne bez zgodnih stilskih bravur(ic)a i narativne jasnoće, sasvim dobro drže cijelu ideju i velika je šteta što nisu otpjevani na jednom jeziku (moj bi prijedlog svakako bio hrvatski). Naime, dvojezičnost nepotrebno podebljava onaj "konceptualni" dio paketa, djelujući kao svojevrsno glumatanje, a u boljem slučaju kao zamućivanje inače bistre vode.
Kad se podvuče crta, "The Children of the King Ernest the Shameless" je sve samo ne nezanimljiva glazbena priča koja je izbjegla većinu zamki koje donosi format konceptualnog albuma. S obzirom na dob potpisnice, čak izuzetna i zrela priča, s cijelim nizom aduta koje ova mlada glazbenica sada može koristiti kao putokaze na potencijalno bogatom glazbenom putovanju.
Toni Matošin
/
