Review
Enormna hiperproduktivnost koju Neil Young ispoljava naprosto fascinira. Bilo da je riječ o redovitom objavljivanju novih materijala ili arhivskih snimki, fanovi starog kanadskog hipija nikako ne mogu biti nezadovoljni, tek, eventualno, zabirnuti da im slučajno nešto ne bi promaklo u moru materijala koje izbacuje neviđenom brzinom. Pa čak i sada, dok nastaje ovaj tekst, Young je iznenadio fanove novim arhivskim albumom "Summer Songs", snimljenim 1987., tako da pisanje teksta za, i ne toliko pretjerano star live album, čini se kao prilično zastarjelo i izvan koraka s vremenom. Da je slučaj o nekom drugom izdanju, bilo bi suvišno predstaviti album objavljen u listopadu, nakon što su, u međuvremenu, objavljen novi studijski i gore spomenuti arhivski album, no ovdje to nije tako.
Albumom "Carnegie Hall 1970" Neil Young na tako savršen i besprijekoran način otvara seriju od pet bootleg izdanja, tako da se riječ o ovom izdanju morala pronijeti dalje, za njega se mora znati, o njemu se treba pisati i pričati. Što je to toliko posebno s ovim albumom? Sve! Za početak. Baš ovo prvo izdanje sadrži snimku Youngovog nastupa iz Carnegie Halla od 4. prosinca 1970. Bila je to prva, od dvije večeri kada je Neil Young održao svoje koncerte. I iako je snimka drugog koncerta kružila među fanovima u formi neslužbenog bootlega, o prvom koncertu nije bilo bootleg zapisa, nije bilo informacija i do tog listopada 2021. nije se moglo čuti kako je Young zvučao prve večeri, kako je publika reagirala na njegov set pjesama i u kakvom je raspoloženju bio. A bio je odličan!
Baš ovakvo izdanje je ono izdanje Neila Younga koje sam priželjkivao, a nisam znao da postoji. Neil Young sam na pozornici, tek s gitarom ili u nekolicini pjesama klavirom, i neke od njegovih najboljih pjesama ogoljene i izvedene u najelementarnijoj formi koju možete zamisliti. Čarobno. Young je u ovoj fazi iza sebe imao svega tri samostalna studijska albuma, od kojih se eponimni "After The Gold Rush" još nije stigao niti ohladiti (objavljen je svega 2 i pol mjeseca prije koncerta), iza ugla je čekao antologijski "Harvest", a on ih je sve uspio ujediniti. Naime, baš tada, te večeri fanovi su mogli čuti svevremensku "Old Man", koja je tek trebala doživjeti svoju premijeru na potonje spomenutom albumu 1972. Pjesmu je Young napisao 1970., ali usviranost i zanesenost izvedbe sugeriraju kako mu nije bilo strano izvoditi ju. I bila je ona jedna od tri pjesme koje su tek trebale komercijalno biti objavljene, a do tada ih je izvodio za uži ili širi krug ljudi. Pa tako slobodno poslušajte, uz navedenu, i "See the Sky About to Rain" i "Bad Fog of Loneliness" te probajte zamisliti kako je to bilo tada, po prvi puta čuti pjesme koje do tada nisu bile objavljene, a čekao ih je, osobito "Old Man", status antologijskih.
Uz vlastiti solo materijal, od kojega je, razumljivo, šest pjesama s tada nedavno objavljenog "After The Gold Rush", Young je na setlistu prošvercao i nekoliko pjesama njegovih ranijih projekata: supergrupe Crosby, Stills Nash & Young i Buffalo Springfield. Emotivnost izvedbe i krhokost pjesama teško da neće doprijeti do vas, pa čak i one društveno-politički angažirane s otrovnim tekstom djeluju ranjivo, a cijeli koncert kao da je odsviran u snu. Mladi Young zvuči odlično, vrhunac karijere (jedan od) upravo proživljava, publika ga je gladna, a on odlično raspoložen često komunicira s njima. Izvdvojit ću tek dva trenutka. U uvodu pjesme "Birds" na šaljiv način dao je publici do znanja da primjećuje kako svi plješću na početku pjesama koje izvodi na klaviru iako sve te pjesme imaju isti uvod, što je izazvalo smijeh u publici. Drugi trenutak je bio kod pjesme "Sugar Mountin" kada je od publike tražio da pjeva zajedno s njim, čak je i dva puta započinjao pjesmu, a negdje u sredini ponovno zatražio pjevanje, na što je publika reagirala ritmičkim pljeskom da bi ih prekinuo riječima "ne plješćite, pjevajte!". Očito je inertnost publike iritirala i jednog obožavatelja koji je također usred pjesme viknuo "pjevajte!".
Iako je češći slučaj da bootleg izdanja zbog svoje arhivske vrijednosti i rariteta snimljenog materijala targetiraju okorjele fanove, pa onda, zbog sličnih razloga, opet nije rijedak slučaj da na njima imate po nekoliko verzija iste pjesme ili je kvaliteta materijala s tehničke strane osrednja, ovdje to nije slučaj. Ovo izdanje tehnički je na vrhunskom nivou, tako da se stječe dojam kao da je snimano s namjerom da odmah bude objavljeno kao live album, odabir pjesama koje je Young izveo je praktički best of toga vremena, a pjesme, iako razgolićene i „pojednostavljene“ zvuče baš kao da su takve i trebale biti. Niti u jednom trenutku ne osjeti se potreba čuti ritam sekciju, električnu gitaru ili koji drugi instrument koji se u studijskim pjesmama pojavljuje, a u ovom slučaju je bio izostavljen, već se stječe dojam kako su pjesme jedino na ovaj način trebale biti izvedene i kako jedino tako moraju zvučati. Nije, stoga, teško zaključiti kako u ovom albumuv bez imalo zadrške i straha mogu uživati kako teški i zagriženi fanovi, tako i bilo koji poklonik klasičnog rocka ili pak rock glazbe uopće.
Dragutin Andrić
« Young Shakespeare 
