Chrome Dreams

Review

Fakat priča oko albuma "Chrome Dreams" iz 1977. godine nije nimalo jednostavna, niti samo takva. To je, zapravo, album koji to i nije, kako je Carole King nekada davno rekla Neil Youngu, no on je tada u tim sedamdesetima potpuno drugačije gledao na sve oko sebe pa i na svoj glazbeni opus.

Dana 11. kolovoza Reprise Records pokušava objavljivanjem ovog albuma zapečatiti njegovu karmu jednog od najrasprostranjenijih bootlegiranih izgubljenih albuma Neila Younga iz 70-ih. Ovim potezom on dobiva službeno izdanje. Koliko god materijal svima bio poznat i dalje perzistira njegov nestašan, čarobni šarm veći je od svih mogućih drugih priča i fragmenata koji ga čine.

Od mnogih albuma koje je Neil Young snimio i ostavio tijekom godina, možda zapravo nijedan nije legendarniji od "Chrome Dreams" iz 1977. godine. Materijal s ovog albuma, odnosno pjesme, završile su na drugim albumima, najviše na Youngovom službenom izdanju iz 1977., American Stars 'n Bars.

"Chrome Dreams", kao cijelo djelo, nikada nije ugledao svjetlo dana, unatoč najboljim namjerama raznih likova koji su svako malo izbacivali bootleg izdanja s vrlo različitim popisima pjesama, a koji su naročito bili dostupni od ranih 90-ih.

S druge pak strane, Young pokušava raznim potezima razbiti neke mitove iz 2007.; pojavljuje se "Chrome Dreams II", koji nije imao ništa s albumom odbačenim prije trideset godina. A sada, već duže vrijeme Neil Young nastavlja čistiti svoje arhive s odloženim i zaboravljenim pločama ("Homegrown" i "Hitchhiker", druga dva albuma koja je ostavio neobjavljena sredinom 70-ih), i tako sada ove godine "Chrome Dreams" konačno stiže u službenom, akceptiranom i odobrenom izdanju. I znate što? Vrijedilo je čekati.

Kao i druga izdanja iz Youngove "Special Release Series", "Chrome Dreams" uključuje uglavnom poznate pjesme, tu su: "Pocahontas", "Homegrown", "Sedan Delivery" i "Look Out for My Love". Novi "Chrome Dreams" nudi neke od tih pjesama u dosad drugačijim verzijama i pozicionira ih u nekom novom svjetlu. Pitanje je koje se postavlja samo po sebi je: hoće li one zamijeniti one favorite koje već poznajete? Vjerojatno ne! A je li to najbolji "Lost" album Neila Younga? Usuđujem se napisati pa da, najvjerojatnije!

Pokupljene pjesme od 1974.-1977., ali ima ih i "novijih" datuma. Primjerice, "Too Far Gone" nalazi se na albumu "Freedom" iz 1989. pa "Stringman" s albuma "Unplugged" iz 1993. No, sada u ovom novom kontekstu kojeg čujem, doista zvuče više nekako prisnije, skladnije i jako mi odgovaraju.

Čak šest od 12 pjesama su solo pjesme uz pratnju Younga na gitari, klaviru i povremenim udaraljkama, dok se Emmylou Harris, Ben Keith i Crazy Horse pojavljuju tek kasnije, a drago mi je što je tu i poznata verzija "Like a Hurricane" s American Stars 'n Bars, a nalazi se i na "ludoj" trostrukoj kompilaciji "Decade" iz 1977., koja sadrži 35 Yungovih pjesama snimljenih u razdoblju od 1966. do 1976. Za mene je to bila prava enciklopedija gdje sam mogao s tada svojih 17 godina apsolvirati njegov, usuđujem se napisati, najplodonosniji opus. Mogao bih sada pisati satima što sam sve proživljavao uz ovaj trostruki album, no bolje ne nego idemo na moju...

Preporuku

"Chrome Dreams" je mekši album od onoga što biste očekivali iz onog razdoblja koja je proizvelo i dalo nam albume: "Zuma", "American Stars 'n Bars " i "Rust Never Sleeps".
Protekla desetljeća prilično su osigurala poziciju i status albuma "Chrome Dreams". Ako je pitanje je li album sam po sebi pobijedio i opravdao neka očekivanja... odgovor je DA!
Zašto?! "Chrome Dreams" je tu, on je stvaran i konačno ima svoj službeni status!

Zahvaljujući sjajnom izboru pjesama, "Chrome Dreams" jednostavno zaslužuje i opravdava svoju legendarnu reputaciju.

Mladen Lončar - Mike