Kad bismo trebali birati najvještijeg tekstopisca među junacima popularne glazbe, i to svih njezinih žanrova i pojavnih oblika, vjerujem da bi većina vas odabrala upravo Leonarda Cohena. Naravno, možemo pronaći cijelu plejadu vrlo dostojnih pandana, od Dylana do Cavea, ali ostaje činjenica da je glavni lik ovoga teksta jedini u najširem krugu sebi sličnih ili dovoljno snažnih koji je svojim djelom prvenstveno i iznad svega pjesnik, pa tek onda glazbenik ili kroničar. Meštar od riječi, mnogo prije nego virtuozni skladatelj ili izuzetni pjevač. Zato će ovo i biti priča o jednom pjesniku, a ne tipična kratka rock-biografija. Priča o tkanju riječi, više nego glazbena kronologija. A možda čak prije svega – priča o anatomiji čežnje.
Čin 1: Dame i gospodo... gospodin Leonard Cohen!
A anatom čežnje rodio se u petak, 21. rujna 1934. u montrealskoj četvrti Westmount, u uglednoj židovskoj obitelji, odrastajući u vrlo tradicionalnom domu, okružen u kožu uvezenim izdanjima kapitalnih djela Chaucera, Miltona, Byrona, Wordswortha i Whitmana, s roditeljima koji su imali mjesta u trećem redu u sinagogi. Židovska predaja kazuje da su oni rođeni u petak obilježeni posebnom pobožnošću. Leonard je, uz sva lutanja, traganja, gubljenja i nalaženja, opravdao takav biljeg, ostavši svojim djelom stalno u službi Božje riječi, preispitujući bilo židovstvo, bilo kršćanstvo ili budizam, kojih se doticao posredno ili direktno. Duhovni zov koji je bio naglašen već u mladim danima mogao je nesmetano kolati budući da je odmalena bio materijalno zbrinut, posebno zahvaljujući ostavštini oca Nathana, kojeg je izgubio kad je imao devet godina.
U školi se nije isticao, ali bio je gorljiv športaš s izraženim sklonostima umjetnosti, pogotovo slikarstvu, književnosti i glazbi. Pisati je ozbiljnije počeo u dobi od šesnaest godina, pri čemu su ga vodila dva razloga koji će obilježiti trajno njegovo stvaralaštvo – sloboda koju pruža samo stvaranje i žene. Kad mu ne bi upalilo s ovim drugim razlogom, obraćao bi se Bogu. Već u tim najranijim danima, Leonard se pokušavao probiti kao pjevač, a na krilima uzleta snažnog folk-pokreta, poznatog po socijalnoj osviještenosti i angažmanu. No, nisu samo židovski odgoj sa snažnim političkim naglaskom i izražena buntovnost tadašnje folk-scene činili kostur Leonardovog iskaza. U tim poznijim tinejdžerskim godinama on je već ulazio u važne veze s nizom žena i ta su iskustva ostavila možda i najsnažniji trag na riječi koje su počele izvirati iz rađajućeg poete. Konstrukcija same Ljubavi, te čežnja i strasti koje iz nje nastaju, kao i sintaksa ljubavne boli, gubitka i nesavršenosti prožimat će od prvih stihova rad Leonarda Cohena.
Nikad nisam volio ženu zbog nje same, već zato što sam bio uhvaćen u vremenu s njom, između dolaska i odlaska vlakova i drugih obaveza. Volio sam jer je bila lijepa i bili smo dvoje ljudi koji leže u šumi na rubu tamnog jezera, ili zato što nije bila lijepa i bili smo dvoje ljudi koji hodaju među zgradama i koji znaju nešto o patnji. Volio sam jer su je mnogi voljeli ili jer su mnogi bili ravnodušni prema njoj, ili da bih je uvjerio da je ona djevojka na livadi na čija pokrivena koljena polažem glavu, ili da bih je uvjerio da sam svetac i da je voli svetac. Nikad nisam rekao ženi da je volim i kada sam napisao riječi 'Ljubavi moja', to nikada nije trebalo značiti 'volim te'.
U ovim ranim rečenicama zapravo je već sažeta bit Cohenova rukopisa i odnosa prema Ljubavi i ljubavnom. On će i živjeti svoje misli, zapravo se nikad ne uspjevši posve skrasiti s jednom ženom.
Ne vjerujem da su ljudi toliko jedinstveni, da se razlikuju jedan od drugoga, pa da postoji samo jedan poseban, savršeni ljubavnik za svakog posebnog, savršenog ljubljenog, da ih Sudbina pritisne i spoji zajedno kao dijelove slagalice. svaka osoba koju želimo voljeti vodi nas drugačijom stazom do ljubavi, i mijenjaju nas, i mi mijenjamo njih dok se svi krećemo zajedno, i ljubav, kao i krajolik, nudi jednako mnogo sporednih stazica.
Cohenova poezija stasavala je tijekom studiranja na najprestižnijem kvebečkom sveučilištu s nastavom na engleskom jeziku, McGill. Tamo je upoznao svoje prve mentore, među kojima su najznačajniji bili pjesnici Louis Dudek i Irving Layton. Potonji je posebno obilježio i utjecao na Leonardovo pisanje. Prvi objavljeni radovi pojavili su mu se u časopisu CIV/n, koji je okupljao plejadu umjetnika sukobljenih s tradicionalnom strujom kanadske književnosti. Kroz tu i takvu afirmaciju, te preko poznanstava s Laytonom i drugima, Leonard je sve ozbiljnije grabio putem nove sjajne pjesničke figure na kanadskoj književnoj sceni. Godinu dana nakon diplome na McGillu, 1956. objavio je prvu zbirku poezije "Usporedimo mitologije" ("Let Us Compare Mythologies").
Zbirka je sabrala probrane radove pisane u tinejdžerskim godinama, a Cohen se sam pobrinuo za dizajn i konačni izgled knjige. Platio je i 300 dolara iz svoga džepa kako bi mogla izaći u tvrdom, umjesto planiranom mekom uvezu. Kroz 44 pjesme koliko zbirka obuhvaća, mladi je pjesnik načeo sve svoje kasnije trajne preokupacije. Otkrivajući moć ljubavi, ali i okrutnu opipljivost ljubavnog gubitka i boli, Cohen je naznačio put kojim će njegov rukopis i kajdanka ići, već tada koristeći poeziju i kao vid molitve. Usporedo s književnim probojem, njegov interes za žene rastao je još intenzivnije, ali se pojavila i depresija kao njegov budući životni suputnik, a s njom i uzimanje droga.
Marihuana i LSD postali su mu svojevrsna zamjena za religiju, bar onu institucionalnu, koja je u tom mladenačkom uzletu postala preuskim područjem za životno i kreativno djelovanje. U tradiciji Rimbauda i Verlainea, drogama je nastojao proširiti umjetničku viziju i doživljaj svijeta, raditi na rastrojstvu osjetila, pri čemu se sve činilo više ritualno nego praktično. To je bio i način bježanja od depresije koja je uzimala maha, možda ponajprije iz unutarnjih sukoba njega-umjetnika i njega-srednjoklasnog uglednika. Preseljenje u New York 1956. i pohađanje Škole općih studija na sveučilištu Columbia bili su dobrovoljni diktati životnog usmjerenja za mladog i intelektualno prkosnog pjesnika. Iako je tu školu smatrao "strašću bez tijela" i "ljubavlju bez klimaksa", dobio je priliku pisati seminarski rad o vlastitoj zbirci pjesama (i to prilično kritično), te ići stopama svojih idola Lorce i Dudeka koji su tu studirali.
Naravno, žene ostaju trajna Cohenova opsesija i izvor inspiracije, svojevrstan poligon od krvi i mesa za duhovna preispitivanja i pročišćavanja dubljih nedoumica. Poseban je trag u tom razdoblju ostavila visoka, tamnokosa Anne Sherman. Cohenu utjelovljenje seksualne slobode i ljubavi lišene osjećaja krivnje, ona nije dugo ostala u vezi s njim, no on je bio zaljubljen do ušiju, te ju je "koristio" u prozi i poeziji. Sljedeća zbirka, "Kutija sa začinima Zemlje" ("The Spice-Box of Earth"), objavljena 1961, uvelike je inspirirana upravo tom damom. Ona je, pak, sve više prijateljevala s njegovom sestrom Esther, koja je ubrzo postala i posrednik u komunikaciji dvoje propalih ljubavnika. Okrutnost ljubavi tako se sve izražajnije urezivala u Cohenove notese kao goruća tema istraživanja, komponirana paralelno s rastućim zanimanjem za religije i židovsku povijest.
Sve češća putovanja donijela su Cohenu ipak važna nova poznanstva i ljubavi, goneći mu duh nemilosrdno novim stazama i obalama. Povratak u Kanadu, točnije u Montreal, pa posjet Londonu i posebno važan, grčkom otoku Hidri – sve su se te etape nizale kao nabrijana životna tapiserija. Na Hidri je kupio i kuću koja će mu postati stalna oaza i utočište. Tamo je upoznao Marianne Ihlen, tada već majku i bivšu suprugu, koju je opisivao kao "savršenu". Postala mu je muza, majka, ljubavnica i, naposlijetku, sustanarka. Iako je obilno konzumirao droge u to vrijeme, bilo su to godine radne discipline i smirenosti. Čak se uživio u ulogu oca Marianneinom sinu Alexu, no ipak je došlo vrijeme kad je počeo osjećati gušenje i sputanost. Ta nestalnost i prokletstvo hranjeno vlastitim porivima u kombinaciji s materijalnom sigurnošću obilježit će postupke Leonarda Cohena, kako u ljubavnom tako i u stvaralačkom životu.
Čin 2: Omiljena igra i divni gubitnici
Šezdesete su svakako bile stvaralački najplodnije, ali i determinirajuće razdoblje u životu Leonarda Cohena. Uz objavljivanje druge zbirke pjesama, ozbiljno se prihvatio i pisanja proze, što je urodilo dvama romanima – "Omiljena igra" ("The Favourite Game"), objavljenim 1963. i "Divni gubitnici" ("Beautiful Losers") koji je svjetlo dana ugledao 1966. Nakon njih se (konačno) odlučio na ulazak u glazbene vode, zaokruživši time domet i zamah svoga izričaja. Dodamo li tome još dvije zbirke poezije, "Cvijeće za Hitlera" ("Flowers for Hitler") iz 1964. i dvije godine mlađu "Nebeski paraziti" ("Parasites of Heaven"), te retrospektivno izdanje "Odabrane pjesme" ("Selected Poems 1956-1968") objavljeno 1968., imamo uistinu već i samim događajima bogato razdoblje.
No, u zaleđu svih tih biografskih natuknica odvijale su se, kako to obično i biva, prave životne (i stvaralačke) drame. Između svojih već uhodanih sudara s depresijom, nepomirljivosti s ljubavi i njezinim aspektima i pojavnim oblicima i putovanja kojima se ipak više tražio nego liječio rane, Cohen je neumorno i samokritično radio na svom izričaju, suočavajući se sa skepsom svojih izdavača oko izdavanja romana. "Omiljena igra" dugo se rađala, uglavnom na Hidri, doživljavala brojne preinake i najmanje jedno temeljito prepravljanje, a do konačnoga naslova roman se zvao "Ljepota iz prve ruke: antologija", "Zakopani snjegovi", "Lutajuće vatre" i "Okrilaćen taštim željama". Uvelike autobiografska priča o traženju vlastitog jezika podosta podsjeća na čuveni Joyceov roman "Portert umjetnika u mladosti", no Cohenov pečat je snažan, osoben jezik nametnut kao jedini moguć, a krv u tkivu samog teksta preopiljiva da bi tako olako pao na toj usporedbi, čak i s tako dičnim uzorom.
Poezija koja se sad sasvim samouvjereno kretala po dodirištima seksualnosti, ljubavi, povijesti i religije odavala je zrelog i velikog pjesnika čije vrijeme očito dolazi. Nove zbirke su pobrale jako dobre kritike, što ga je gonilo naprijed, a obnova veze s Marianne izvlačila je nove fine nijanse poigravanja riječima. Može se čak reći da je bio opčinjen njome, zbog načina kojim je izvlačila lirsko u njemu na svjetlo papira, te zbog nehotično mu nametnute obveze da je štiti i čuva.
Čini se da je Marianne nadživjela i uništila žene koje sam upoznao nakon nje i moram se suočiti s njezinim misterijem u snijegu.
No, njegova česta putovanja, kao i njezine obveze, držale su ih počesto fizički udaljene, što ga je izjedalo, pojačavajući osjećaje depresije i čak mu ubacujući crv ravnodušnosti prema samoj vezi. Boravak u Londonu, gdje je radio dio preinaka "Omiljene igre" posebno je destruktivno djelovao na Cohena. Hidra je opet bila ta koja ga je trebala preporoditi. "Cvijeće za Hitlera" ipak je bila zbirka dosta grubljih i neugodnijih pjesama nego što su to bile njihove prethodnice. I sam je naslov dovoljno indikativan i tendenciozan. A baš zato što je želio prosuti tu gorčinu, čak uvrijediti:
Prihvaćam jezikovu juhu zbog zla koje će (knjiga) nanijeti društvenom poretku, jer okrenut će sina protiv oca, voljenog protiv ljubavnika, apostola protiv duhovnog vođe, pješaka protiv semafora, gosta protiv konobarice, konobaricu protiv šefa sale, i svi će leći, nepovezani i slobodni i puni ljubavi poput cvijeća koje se pari.
Veza s Marianne se raspadala. Baš u to vrijeme nastala je kasnije glasovita skladba "So Long, Marianne", što će se pojaviti na prvom albumu. Cohen se hrvao tako s cijelom vojskom osobnih demona, a u pismu njujorškoj urednici govori o sojećaju neispunjenja i uskraćenosti, tolike da želi "čak i ružne žene, golotinju" i da ne želi "razgovarati ni sa kim tko nije gol". Na Hidri je tih godina živio vrlo poročno i autodestruktivno. Na kušnji mu je bio i židovski identitet, te je ušao u sukob s montrealskom židovskom zajednicom. Izlaz iz duboke osobne krize vidio je u radnoj disciplini koju je moglo nametnuti samo pisanje novog romana.
"Divni gubitnici" su napisani u dva intenzivna perioda od po osam mjeseci, 1964. i 1965. na Hidri. Svojevrsna oda Catherine Tekakwithi iz plemena Mohawka, domorodačkoj svetici iz 17. stoljeća, prvoj Indijanki koja je položila Prisegu djevičanstva, prerasla je Cohenovim pasioniranim radom na djelu (praćenim i postom!) u pravu dugačku molitvu u formi modernog romana prožetog humorom, pornografijom i tokom misli. Zreliji, ali i "luđi" od prvijenca, "Divni gubitnici" ostaju svojevrsni Cohenov pisani manifest, raskalašeni poligon za duboko osobna preispitivanja i duhovna traganja. Tako kompleksan roman izmamio je oprečne kritike i ne odveć velik odaziv publike, ali je cementirao Cohenov status važnog pisca na kanadskoj sceni. Iste godine objavljuje i novu zbirku poezije "Nebeski paraziti", no komercijalni je uspjeh još skromniji. Na pomolu je bilo traženje nove vrste izričaja.
Čin 3: Među smećem i cvijećem
Glazba je od samih početaka Cohenova bavljenja rječju bila prisutna u njegovu stvaralaštvu. No, tek je od 1966. ozbiljnije zaronio u te vode, došavši u New York u kontakt s ljudima iz glazbene industrije, te shvativši koliko je zamaha uzeo folk-pokret. Razvoju događaja uvelike je kumovalo i Cohenovo rastuće zanimanje za glazbu Boba Dylana koji je stasavao u živuću mladu legendu i svojevrsnog pjesničkog mesiju. Kad su se na pjesničkoj zabavi kod F. R. Scotta okupili Cohen i kolege pjesnici Layton, Dudek, Purdy i još nekolicina, samo je Cohen hvalio Dylana punim ustima. Netko se zaletio vani kupiti ploče "Bringing It All Back Home" i "Highway 61 Revisited", ali svima su bile dosadne. Osim, naravno, Cohenu koji je već vidio produžetak svog pjesničkog izričaja.
Cohen je uselio u hotel Chelsea, tada omiljeno sastajalište umjetnika raznih opredjeljenja, gdje je upoznao Janis Joplin, Joan Baez, Loua Reeda, Jimija Hendrixa, Krisa Kristoffersona i još mnoge velikane svoga vremena, a najviše ga se dojmila neuhvatljiva hladna ljepota svačije muze Nico. Manekenka koja je pohađala satove glume i pjevala s The Velvet Underground, bila pod patronatom Andyja Warhola i obožavana od mnogih, od Jima Morrisona do Loua Reeda, ostavila je snažan dojam na Cohena koji se upravo odlučio za glazbenu karijeru:
Užasan dan, beznadno razmišljanje o Nico. Gitara je mrtva, glas je mrtav, melodije stare i neiskrene... Nico je grozne volje. Pokušao sam doprijeti do nje, htio sam da bude pokraj mene samo nakratko, ali nemoguće.
Taj kratki zapis već sam govori o tadašnjim novim rasplamsajima depresije, kao i o stupnju zaljubljenosti u lik (i djelo) enigmatične pjevačice u usponu. Zbog toga, ali i zbog suprotnosti redu, miru i idili Hidre koju je donio turbulentni, uzavreli New York, nestabilna i čudna veza s Marianne ulazila je u još ozbiljniju krizu. Ona je sa sinom doselila u New York, ali tu njihov odnos naprosto nije mogao disati i toga su oboje bili svjesni. Energija i napetost svjetske prijestolnice gurale su Cohena u kreativni zanos kojeg je natapao sve većim količinama droge i usmjeravanjem ljubavne energije u gotovo mistične sfere. Njegov prvi album "Songs of Leonard Cohen", objavljen dan poslije Božića 1967. (službeno se ipak navodi 1968. kao godina objavljivanja) sabrao je sve te "zakulisne" vibracije i okolnosti, duh same njegove poezije, kao i dašak folk-scene. Nazvan tipično "pjesnički", baš kao da je htio obznaniti da je ipak prije i iznad svega pjesnik (tu će "gestu" ponavljati tijekom cijele karijere, sve do današnjih dana), album će brzo postati kultnim, usprkos svim svojim, ponajviše produkcijskim manjkavostima i podijeljenim reakcijama.
Prva pjesma na albumu ostat će jedna od Cohenovih najpoznatijih, ali i najreprezentativnijih. Prekrasna, zavodljiva "Suzanne" nastajala je prilično dugo, dok joj konačnu formu i značenje nije dala plesačica Suzanne Verdal koju je upoznao u Montrealu. Vješto kombiniranje motiva u neodoljivo tečnoj melodiji dalo je pjesmi mistični prizvuk, a nezaboravni stihovi o montrealskoj luci, Isusu kao mornaru i doticanju savršenog tijela umom postali su dio opće kulture. No, "Songs of Leonard Cohen" nipošto nije album od jedne snažne pjesme.
"Sisters of Mercy" posebno je upečatljiva: napisao ju je u Edmontonu, gdje je za snježne oluje upoznao dvije djevojke što su putovale s ruksacima. Pozvao ih je u svoju hotelsku sobu, gdje su umorne zaspale na njegovom krevetu. On ih je promatrao okupane mjesečinom i neuobičajeno lako napisao tu pjesmu, kako kaže, bez imalo znojenja oko svake riječi, kako bi to počesto bivalo. Ujutro, kad su se probudile, pjesmu im je, već gotovu, otpjevao i poželio im sretan put. Barbara i Lorraine su gotovo vidljive dok slušate nježnu, razigranu odu, jednu od najljepših u Cohenovu opusu. Ne zaostaje ni "So Long, Marianne", jezivo parajuća pjesma koja, naravno, opisuje njegov odnos s Marianne Ihlen. Iskazujući svoju najiskreniju ljubav i naklonost, on secira i one ponornice koje tu istu ljubav izjedaju kao kiselina. Potrebitost, ali i destruktivnost ljubavi motivi su koji će proganjati mnoge Cohenove pjesme, od "The Stranger Song" nadalje. "Hey, That's No Way to Say Goodbye" još je jedna, danas još uvijek pjevana pjesma iz iste gorke familije.
Objavljivanjem albuma, Cohen je postao prisutniji u medijima i na pozornicama, naoružan uglazbljenim stihovima i citatima "Divnih gubitnika". "Songs of Leonard Cohen" polučio je skroman, ali u svom žanru solidan uspjeh, koji bi možda bio i veći da nije izbjegavao turneje, nesiguran u svoje izvođačke sposobnosti. Čak mu i dio kritike nije bio naklonjen; štoviše, bilo je i ponižavajuće loših recenzija. Ono što će ga trajno obilježiti je atribut depresivca koji pjevanjem reže vene, što je posebno prikačeno tim prvim albumima. Koliko je takav ugođaj, odnosno, dojam kojeg su slušanjem stekli mnogi, rezultat inzistiranja na bar labavoj pripadnosti tadašnjoj folk-sceni dalo bi se diskutirati, mada, kad se pogleda s distance, Cohen nikada nije pripadao nekom posebnom trendu ili pokretu, zapravo, tek uglazbljujući svoju krvavu poeziju punu žudnje, sumnje i traganja bez jasnih ciljeva.
Negdje po izlasku albuma veza s Marianne je konačno i službeno bila gotova. I baš u to vrijeme, u život mu je ušetala nova sudbonosna žena koja će mu trajno obilježiti život. Onom neuhvatljivom igrom slučaja, bila je to jedna nova – Suzanne.
Toni Matošin
