Začetnici hard rock i heavy metal glazbe sinoć su se oprostili od zagrebačke publike. Usput promovirajući novi studijski album "Infinite", Deep Purple je ispunio Arenu Zagreb i izmamio nostalgične osmijehe na lica dugogodišnjih obožavatelja.
Osim headlinera, velika su očekivanja bila od nastupa Divljih jagoda kojima su se na bini pridružila dva ugledna gosta - Tony Martin, bivši pjevač Black Sabbatha i Andy LaRocque, jedan od najcjenjenijih gitarista današnjice. Uzalud vam trud svirači, ono što su Divlje jagode sinoć predstavile bila je srednja žalost. Vokal prilično nerazgovijetan u "samostalnom" dijelu programa, relativno prazna Arena i reklame za merch headlinera na video zidovima bacile su njihov nastup u drugi plan. Najveći je problem što nisu uspjeli stvoriti atmosferu i pred nekoliko najvećih entuzijasta u prvim redovima, prilično labavo i prije svega čudno. Vjerojatno ne bi bilo čudno da očekivanja od velikog gostovanja nisu bila toliko velika. Andy i Tony u sebi imaju karakter velikih rock zvijezda i to je bilo očito čim su zakoračili na binu, no izvedbena (ne)kvaliteta i pristup ostatka benda umanjila je njihov značaj. Hitovi Sabbatha izvedeni su zadovoljavajuće, ali takva gostovanja ipak ne doliče mjestu prve predgrupe. Da se radilo o samostalnom nastupu, ukupni bi dojam bio bolji, ovako je cijela priča na trenutke djelovala očajno. Komentare na izvedbu "Motora" s Tonyjem Martinom možda bolje ne komentirati, iz respekta prema njegovoj karijeri.
Tony Martin
Monster Truck je spretan spoj Black Sabbatha i Motorheada. Imali su bolje produkcijske uvjete od prethodnika (marame, privjesci, pločice, majice i slične stvari nisu se reklamirali za vrijeme njihova nastupa, između ostalog) i puno više publike pred sobom koja je dobro reagirala na njihovo nabrijavanje na headlinere. U prvih nekoliko pjesama zanimljivi i simpatični, trudili su se ostaviti dobar dojam. Velike raznolikosti u zvuku nemaju, stoga je, kako se nastup približavao kraju, stvar je postajala pomalo i naporna.
Monster Truck
Legende su dočekane pristojnim ovacijama, kao prava engleska gospoda. Oni to trenutno jesu, samo što se kroz velik dio njihovog karaktera nazire želja i entuzijazam buntovnih rokera koji je polako počeo blijediti. Vrhunska produkcija s tri video zida potvrdila je dojam spektakla, istovremeno prikrivavši mehanički pristup glazbenika programu. Nije im za zamjeriti, jer su kroz pjesme prolazili kvalitetno i profesionalno, koliko god su bili u mogućnosti. Neupitne sviračke vrijednosti grupe, no vokalne sposobnosti Iana Gillana više nisu u punom sjaju. Premda poznat po zavidnom rasponu glasa, na najvišim je tonovima bio prilično nizak, a nije ni fleksibilan. Očekivano, sreća što se pojavio. Zvijezda večeri bio je klavijaturist Don Airey koji je oduševljavao virtuoznom izvedbom solo dionica, eksperimentiranjem s elektronskim i klasičnim zvukovima. Najveći je aplauz dobio izvedbom himne, koja, nažalost nije podigla publiku sa stolica. Podigla ju je neizostavna i jedinstvena "Smoke On The Water" za vrijeme čije je izvedbe koncert dobio na "ljudskosti" s obzirom na to da su svi uglas počeli pjevati refren i klimati glavom na najpoznatiji gitarski riff na svijetu.
Deep Purple
Skoro dva sata dobre svirke bio je solidan oproštaj, no nedovoljno divlji i prepoznatljiv kako bi svima ostao u jako dobrom sjećanju. Naravno da su vidjeli i boljih dana, ali što je, tu je, epskoj je priči zasad navodno došao kraj. Do nekog reuniona.
Setlista
Time for Bedlam
Fireball
Bloodsucker
Strange Kind of Woman
Johnny's Band
Uncommon Man
The Surprising
Lazy (with keyboard intro)
Birds of Prey
Hell to Pay
Keyboard Solo (Don Airey)
Perfect Strangers
Space Truckin'
Smoke on the Water
Bis:
Highway Star
Hush (Joe South cover)
Bass Solo (Roger Glover)
Black Night
