Kruže tako priče godinama Zagrebom, Hrvatskom, a možda i šire, kako se The National i Zagreb vole. Ponukana tom pričom, zaputila sam se jučer na Šalatu vidjeti i doživjeti tu ljubav. Organizatori su putem društvenih mreža pozvali ljude da dođu na vrijeme jer su očekivali gužvu, tako da su se iza 7 već vidjele grupice oko Šalate. Mogao se čuti slovenski, talijanski, engleski… Ne znam jesu li se stranci slučajno zatekli u Zagrebu pa odlučili poći na koncert kada su već tu, ili su u Zagrebu samo zbog The Nationala, no, lijepo je kada se čuje i koji drugi jezik osim materinjeg i kada, eto, ljudi dolaze i na zagrebačke koncerte.
Za goste na ovom koncertu odabrani su Elf Power, Amerikanci iz Georgie. Iako se navodi da ih je u bendu petero, sinoć se na bini nije pojavila jedina žena u bendu – Laura Carter. Sviraju indie rock, a neke od pjesama koje smo mogli čuti su: Cold Vines, Will my Feet Still Carry Me Home, The Separating Fault.
Meni je 45 minuta uz Elf Power proteklo kao da sam gledala dvije epizode „Prijatelja“ jer me je njihova pitka glazba potpuno podsjetila na tu seriju. Pjevač/gitarist Andrew Rieger nije propustio reći da su mu otac i baka i djed s očeve strane iz Zagreba i naravno, zaželjeti sreću s Englezima, ali i naglasiti kako je gitaristu iz benda rođendan.
Za njihova koncerta, Šalata se vidno popunila, nestrpljivo se čekao The National koji se obično voli zaigrati sa set listom kako bi iznenadili fanove. Iznenađenje dugo nisu morali čekati jer je prva pjesma baš to i bila – „Quiet Light“. Glas Matta Berningera će vas zavesti. On je seksi, on je mazan, usporen, na momente pušački, ali cijelo vrijeme – zavodljiv! Osim boje glasa, ne mogu reći da me na prvu kod njega bilo što zavelo, posebice ne njegovo prenemaganje na bini, pa onda šetnja do publike. Primjetila sam stube koje vode dolje, nema tu spontanosti, sve je unaprijed zamišljeno. No, to je došlo kasnije, ta šetnja, taj kontakt s publikom i oživljavanje iste. Prvih par pjesama se stajalo mirno i gledalo pozornicu. Sve oči uprte na stage. Negdje oko sredine koncerta primjetila sam ljude oko sebe da pjevuše kao i one ispod. Nije meni bend bio kriv za takvu mlaku i mlitavu atmosferu. Zvučali su oni izvrsno i nemam im što za zamjeriti – s muzičke strane. Glede glume i prenemaganja – štošta. Mislim i da su set listom zadovoljili svačiji ukus: od starijih pjesama uz koje su zavoljeli The National pa do ovih novijih koje će im tek ući u uho.
Ali moram reći da baš i nisam vidjela neke emocije, a kamoli ljubav! Osim ekipe u prvim redovima koja je povremeno zaljuljala glavom i tijelom, ostatak ljudi iza i na tribinama i nije djelovao uvučen u duh The Nationala. Više/manje su stajali mirno i promatrali. Ako pogledate fotografije s koncerta na Instagramu benda, reći ćete da lažem i da nemam pojma, no, to su „te fotke“ kada je Matt Berninger bio u publici, fotke kada pjesma stane, možda fotke kada nam je zaželio sreću sutra (danas s Englezima)? I sigurna sam da će većina koja je bila na koncertu staviti fotografije gdje su svi s podignutim rukama, ozarenih lica… Da, bilo je i toga u određenim trenucima! Uglavnom pred kraj. Ja sam očito pod dojmom Hellfesta gdje je energija sveprisutna, gdje je atmosfera predobra da se naježite i skroz vas prožima. Gdje bendovi uvuku i slučajnog prolaznika u svoj svijet (kreneš gledat jedan bend pa se zadržiš na drugom). Ili sam pod dojmom atmosfere koja vlada po domovini kada Hrvatska zabije gol? Nisam očekivala takve erupcije emocija, ali nisam očekivala ni ovakvu letargiju. Neka se ne uvrijede oni koji su bili na koncertu i misle da je to „vrh“ emocija. Vjerujem da su uživali. Ja naprosto nisam stekla takav dojam. Niti jednim svojim osjetilom. Jer, ako je ovo ljubav, onda ne znam što reći za odnos koji će večeras biti po cijeloj Hrvatskoj i šire za vrijeme utakmice?
The National set lista:
Quiet Light
So Far So Fast
Nobody Else Will Be There
The System Only Dreams in Total Darkness
Don’t Swallow the Cap
Walk It Back
Guilty Party
Bloodbuzz Ohio
Lemonworld
I Need My Girl
Empire Line
I’ll Still Destroy You
Slow Show
Day I Die
Carin at the Liquor Store
Graceless
Fake Empire
About Today
Mr. November
Terrible Love
Vanderlyle Crybaby Geeks
Propustom organizatora smatram mjesta koja su rezervirali za invalide. Vjerujem da su bili dobronamjerni, lijepo od njih, međutim, kada sam stala na to predviđeno mjesto, od pozornice nisam vidjela ništa osim bijelog šatora koji ju je potpuno zaklonio!
Potkrao se i propust zvan kemijski wc-i. Redovi s dvije strane su bili prilično dugi, a ljudi u redovima su bili ljutiti što je bilo opravdano. Sve ostalo je štimalo i funkcioniralo bez problema.
