Kantautorica Dunja Ercegović aka Lovely Quinces sinoć je imala svoj prvi veći samostalni koncert i to u, ni manje ni više, nego velikom pogonu Tvornice kulture. Hrabro?
Hvaljeni „No room for us“ EP, dva nova singla, dosta hypea. Vjerojatno. Dobro, valja nadodati kako je to „onaj“ veliki pogon kada se razvuče cerada po sredini pa se prepolovi inače poveliki koncertni prostor. U svakom slučaju respektabilna praznina za napuniti, za usporedbu ili možda na sramotu domaće rock publike u takvom „skraćenom“ izdanju Tvornice svirala je i Disciplina Kitchme svoj posljednji nastup u Zagrebu. Negdje u istoj mjeri, puno ali ne i dupkom puno bilo je sinoć u Tvornici, a prije Dunje je nastupila kantautorica iz Srbije Ana Čurčin koja je senzibilitetom nešto „umjerenija“ od glavne protagonistice večeri pa je sukladno tome konstantni žamor publike „pojeo“ njen nastup. Ova publika i ovaj prostor definitivno nisu mjesta gdje u ovakvom formatu Ana Čurčin može doći do izražaja.
I onda, nešto iza 22h je na pozornicu izašla Dunja, vidno uzbuđena i to u toj mjeri da je na trenutke izgledalo kao da prvi puta nastupa pred publikom (pred ovolikim brojem, vrlo vjerojatno), međutim ne može se reći kako je sam nastup u muzičkom smislu na bilo koji način patio od treme. Dunja između pjesama i Dunja u pjesmi = dvije različite Dunje. Ova cura/žena ima moćan vokalni izričaj, sugestivan i suveren i tu leži njena najveća snaga i tu je nitko ne može osporiti, međutim, onaj žamor koji sam već spominjao za vrijeme nastupa Ane Čurčin, nije se previše utihnuo ni tokom nastupa Dunje. Jednostavno, u ovakvoj formi jedan glas + jedna gitara, Tvornica nije najsretnije rješenje za nastupe Lovely Quinces, da bi se onakav prostor „ispunio“ magijom muzike i da bi se u konačnici zaokupili i nadglasali svi ti silni brbljivci koji iz pitajboga kojih razloga uopće dođu na takav koncert, za to treba – bend. Ovako, suho je to i tanko.
U suštini, Dunja će „morati“ poraditi na svojoj koncertnoj izvedbi prvenstveno u smislu obogaćivanja zvuka, a i živi back vokali bi svakako bili bolje rješenje u odnosu na one s matrice. Naravno, sve ovo vrijedi pod uvjetom da se planira nastaviti razvijati u smjeru prostora poput Tvornice, možda ne bi bilo loše pogledati kako Nina Romić to radi i kako ta žena zvuči s bendom i koliku „dubinu“ zapravo dobija na takav način. Nadalje, korektno ispuniti satnicu cjelovečernjeg koncerta ako iza sebe imaš jedan EP i nije najlakša stvar na svijetu, dakle odsviraš sve što imaš „Wrong house“, „Mr. Lonely Boy“, „No room for us“...itd, potom novu „Secret smile“, pa „Homesick“ pa onda opet (kako je rekla Dunja na bisu čisto da završi efektno) – „Homesick“. Nije to tjeranje maka na konac, ali osobno nisam pretjerani štovatelj onih što „buđav lebac“ sviraju dva puta u večeri.
Na koncu, nešto više od sat vremena nakon početka, Dunja se zahvalila publici koja ju je oduševljeno ispratila pljeskom. Osobno nisam bio među oduševljenima, i zapravo nakon izlaska iz kluba kada me Sancho upitao:
„I šta misliš?“
Rekao sam:
„Znaš šta? Po prvi puta odlazim s nekog koncerta a da nemam osjećaj da sam bio na koncertu. Nisam sretan, nisam ljut, nisam znojan, nisam zamišljen, ne osjećam ništa… a to je najgore što poslije koncerta možeš osjećati – ništa.“
Možda je ovo ipak bio prevelik prečac za izvođača koji će još puno kože na prstima morati poderati i puno manjih prostora ispuniti da bi došao na megdan u Tvornicu.
