Review
Četiri godine nakon iznenadnog odlaska s ovog svijeta njihovog pjevača Shawn Smitha, Stone Gossard (gitara i klavijature) i ekipa iz benda Brad iz Seattlea: Regan Hagar (bubnjevi) i Keith Lowe (bas) odlučili su objelodaniti njihov posljednji materijal snimljen 2019. godine.
Dobroćudni medo Shawn Smith surađivao je s najznačajnim imenima Seattle glazbene scene. Oformio je bend Satchel, surađivao je na projektu zvanom Pigeonhed , bio je vokal nanovo ujedinjenog benda Malfunkshun.
Shawn je bio nadareni glazbenik s glasom punim dobrog optimizma, prepunog nepatvorenog bluesa/soula koji je na momente podsjećao na ranog Ozzyja. Shawn Smith je za Brad bio svojevrsna antena koja je prikupljala i kanalizirala njihove glazbene ideje. Interesantna je činjenica da nas je Shawn napustio petog travnja, na isti dan kada je rock izgubio Kurta Cobaina i Laynea Staleya, pjevača Alice in Chain.
Obzirom na poznati integritet članova, Brad nikako ne treba posmatrati kao njihov side project. Njihovo, rekao bih inicijalno nonšalantno jam druženje ipak je izrodilo respektibilan status koji je itekako potvrđen ovim albumom, iako postoje mišljenja da je glazba koju izvode , glazba za slušatelje koji baš i ne vole Pearl Jam.
S pamtljivom i odlično struktuiranom, melodijom, reskom i distorzijskom gitarom, propulzivnim basom i nadasve nježnim/moćnim s tragovima gospela vokalom Shawn Smitha, Brad otvaraju ovaj posthumni album, njihov šesti po redu, mješavinu post grungea, s energijom punk rocka i nikad definirane, uvijek rado slušane psihodelije, te s umetcima folk/popa. Očito je činjenica da su svi uživali u stvaranju ove za njih komforne zone u kojoj se osjećaju zaštićeno i sigurno, a što se može provjeriti iz izjava članova benda.
Album sadržava neke od najtamnijih i najtežih skladbi iz njihovog opusa, pomiješanih s nešto lakšim, optimističnijim i dijametralno suprotnim emocijama (koje ponekad kao da izdaju njihov prirodni habitus) poput „Simple Subtraction“, „Meadow in Autmn“, „Take me Back Home“.
Zato za ispravak/popravak takvih emocija treba napomenuti naslovnu „In The Moment That You're Born“, i njezine logične nastavke „Pieces Of Sky In My Hand“; „Without Guns“ i „nervoznu“, ali pamtljivu „Hey Now What's the Problem“.
Ugodan, ne prvoklasan album u kojem su zabilježeni (šteta) posljednji vokali Shawn Smitha, uz par pjesama kojim treba posvetiti više od jednog slušanja, dobrim dijelom i zbog odlične instrumentalizacije..
Đorđe Škarica
