Visions

Review

Norah Jones je prešla dugi put od svojeg albuma prvijenca iz 2002. "Come away with me" kojim je ostvarila veliki međunarodni uspjeh. Gradeći karijeru usput je surađivala s cijelom plejadom glazbenih legendi, poput Raya Charlesa, Foo Fightersa, OutKasta i mnogih drugih.

Album "Visions" deveti je studijski album Norah Jones koji na momente podsjeća na ugodan kućni jam session uobličen u dopadljivu smjesu jazzy ritmova opuštenih harmonija, u kojima se isprepliću klavir, brass sekcija, Wurlitzer orgulje i električna gitara poigravajući se melankoličnim i snovitim produkcijskim rješenjima. Na prvo slušanje album nema niti jedan izraziti hit poput "Come away with me" ili "Don't know why", a sve su pjesme prožete izraženom melankolijom koja nije problem dok album ne poslušate nekoliko puta, jer se melankolična atmosfera pretače iz pjesme u pjesmu, dok su različite emocije oslikane sličnim tonovima, te je, budući da ni jedna pjesma baš "ne strši", vrlo teško razlučiti "na prvu" gdje jedna pjesma završava, a počinje druga. U tekstovima pjesama Norah se bori sa životnim izazovima ili pak iz njih izlazi kao osnažena žena, a sami tekstovi su također u funkciji podcrtavanja produkcije. Primjerice, u pjesmi "I Just wanna dance" uspjela je nekako učiniti od par riječi da nabujaju poput kvasca i unatoč stalnom ponavljaju ne budu dosadne. U nečijem slučaju bilo bi to dosadno i smiješno, dok kod Norah fantastično funkcionira. Čak i najenergičnije pjesme na albumu, poput "Staring at the wall" (za koju je Norah izjavila da joj je vjerojatno najdraža i na kojoj je, kao i na većini pjesama na albumu, sama odsvirala eletričnu gitaru) ili "Running" zadržavaju prepoznatljivu smirenu atmosferu cijelog albuma.

Norin poznati kantautorski izričaj s prethodnih albuma i dalje je mješavina popa, countrya, jazza i folka, ali ovaj put s finom dozom električnog bluesa i retro soula u mješavini retro zvuka koji je oživljen na moderan način i podcrtan snažnim reverbom na vokalu i gitarama. No to je i dalje nezamjenjivo prepoznatljiva Norah Jones. Poklonici Norine glazbe će zasigurno biti zadovoljni jer se sam album odlično uklapa u kompaktan niz njezinih dosadašnjih albuma. Izvedbe glazbenika su taman dovoljne da sve bude na svom mjestu, baš kako treba. Meni osobno na nekim pjesmama nedostaju veći i uzbudljiviji solo dijelovi i malo više energije, jer je sve mirno, staloženo i odmjereno. No to je i svojevrsna potvrda da je Norah neopterećena trenutnim trendingom na top listama, dok se njezino glazbeno umijeće i autorski izražaj konstantno nadograđuju i rastu s godinama, a publika i kritika je i dalje podjednako vole.

Produkciju albuma potpisuje Leon Michels, a osim Norah Jones koja je odsvirala cijeli niz instumenata: klavir, gitaru, bass, klavijature, Wurlitzer električni klavir i synthesizer, na albumu su gostovali i Dave Guy na trubi, zatim Homer Steinweiss na bubnjevima, Jesse Murphy na bas gitari i Brian Blade također na bubnjevima, dok je Leon Michels na pojedinim pjesmama još pripomogao s bubnjevima, bas gitarom, tamburinom, tenor i bariton saksofonima i orguljama.

Sama Norah je izjavila da je ime albuma "Visions" inspirirano time što joj je većina ideja za pjesme dolazila usred noći ili neposredno prije nego što će zaspati, u stanju polusna. Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg je atmosfera albuma upravo takva: maglovita i melankolična, gotovo pospana...

Ako ste Norahin fan, svakako preporučam da sami otkrijete što je to Norah snimila ovaj put. Možda pjesme neće baš dospjeti na broj jedan (možda se i neće naći visoko ili uopće na top listama), ali svakako će se moći čuti na radiju u večernjim programima kad paše onaj nježni, psihodelični, garaž soul zvuk, uz knjigu, ispod dekice dok vani padaju pahulje snijega... No sad sam malo zabrazdio - što bi značilo da su me ipak dobile i te ptičice u prvoj pjesmi "All this time" i ta gitara na naslovnoj pjesmi "Visions".

Mario Kociper