Review
Talent sam po sebi ne znači mnogo ukoliko ga se ne iskušava, ako ga se ne koristi i vježba. Naravno, pritom nije bitna puka forma, a još je manje plodonosno draškanje vlastitog stvaralačkog ega. Sve navedeno čini razliku između istinskog i "slučajnog" kreativca, odnosno, između autentičnog umjetnika i samougađajućeg lažnjaka. A Toni Starešinić je već odavno dokazao da nije ni slučajan ni lažnjak: trenutno možda i naš najproduktivniji glazbenik kroz već cijeli niz bendova i projekata, stilova i formata, nametnuo se kao nezaobilazno ime recentne hrvatske glazbene produkcije, pri čemu je do takve reputacije došao prije svega visokom kvalitetom i stvaralačkom maštom, a tek onda samom (zavidnom) kvantitetom svoga rada. Da, on svoj neosporni talent itekako koristi, iskušava i vježba, neumorno razvijajući svoj iskaz, u toj mjeri da se čovjek pita čime li se to taj čovjek hrani...
A jazz sastav Chui (koliko god to bila podcjenjujuće skraćen prefiks za bend ovakvog zamaha) ogledni je primjer ne samo Tonijeva razvoja i stvaralačkog elana, već i benda koji malim, odmjerenim koracima dopire do sve šire publike bez da izgubi i djelić svoga umjetničkog integriteta i identiteta. Nakon pet albuma na kojima su svoju poetiku stalno nadograđivali i naprosto kreativno eksplodirali – prvo na sjajnom "Chui ovu glazbu" s Jazz orkestrom HRT-a pa na maestralnom "Iz kapetanovog dnevnika" – Starešinić i provjerena ekipa, koju još čine Konrad Lovrenčić, Vojkan Jocić i Ivan Levačić, desetu godišnjicu ovog iznimnog benda proslavljaju novim albumom: "Zagreb – Berlin" dolazi nam ipak manje kao nastavak "kapetanove" priče, a više kao posve nova, odvažna avantura. A opet, ne i kao puka avantura kojom bi tek malo zabrijali ili samodopadno eksperimentirali, već kao novo vježbalište opuštenog, slobodnog talenta i zdravog nadahnuća...
Sastavljen kao diptih, odnosno, dvostruki album (što će se do kraja definirati kad – uskoro – izađe i u fizičkom izdanju, što, uz dužno uvažavanje digitalnih platformi, ipak željno iščekujem), kako mu i dvodijelni naslov ukazuje, Chuijev šesti album na svom prvom dijelu nudi pandemijske zagrebačke razglednice kroz skladbe nastale tijekom razdoblja bolno reduciranih javnih nastupa i koncerata, dok se drugi dio odnosi na četiri skladbe pisane za recentne projekcije nijemog dokumentarnog filma Waltera Ruttmanna "Berlin – simfonija velegrada" iz 1927. Ono što se na prvu čini kao teško spojivo, odnosno, kao sklepotina prije kakvog ozbiljnijeg uratka u konačnici ipak funkcionira kao snažno, jedinstveno djelo...
Jer četverodijelni "zagrebački" dio naslanja se na prethodni album u smislu pristupa glazbi koja buja svakom novom notom i s lakoćom prelazi u prave transžanrovske simfonije (što zorno svjedoči epska "Ex Machina") te predstavlja Chui kao već uistinu velik bend, po mnogočemu isti kao onaj koji se prije deset godina otisnuo na svoje putovanje kao projekt za biranu, malu publiku, ali toliko uigran, razmahan, autorski i izvođački profiliran da danas zvuči kao najveći u svom dijelu svemira. A to će tek potvrditi "berlinski" dio, ponovno u četiri stavka, no ovoga puta kao autorska prezentacija svakog člana benda. Da, za svaku od četiri skladbe zaslužan je po jedan član benda, što je dovelo do zanimljivih odvojaka, ali i – što je najimpresivnije – uobličilo vrlo kompaktnu, iz skladbe u sklabu protočnu glazbu. Pritom te dvije strane ili dva dijela albuma zapravo sasvim fino srastaju u veću cjelinu: "Zagreb" možda jest odmjereniji, gotovo suzdržan (koliko se taj pridjev dade vezati uz glazbu Chui), a "Berlin" maštovitiji, čemu je pridonijelo i izrazitije korištenje elektronike, no taj kontrast funkcionira i kao demonstracija autorsko-izvođačke vitalnosti i kao zahtjevan koncept...
Pa možemo zaključiti da "Zagreb – Berlin" nakon sjajnih recentnih Starešinićevih albuma – od onih potpisanih s Mangroove i Je Veux do samostalnih instrumentalnih zbirki – potvrđuje ovog glazbenika kao posve formiran autorski rukopis, ali prije svega kao potpisnika strastvene, radosne, entuzijazmom i ljubavlju prema glazbi natopljene kajdanke. I kao ničim opterećenog člana kolektiva u kojem je protok ideja i talenata imperativ, a ne slučajan odabir. Album je ovo koji, koliko god svjedoči taj jasan individualni stvaralački elan i snagu, svjedoči i jedan izuzetan bend unutar kojeg se taj entuzijazam širi kao zaraza. Zato će i završnica u kojem će glazba prijeći u nešto blisko rave-partyju možda najplastičnije potkrijepiti takve dojmove. Ako bi se prvom dijelu albuma možda i mogla spočitnuti kakva predvidljivija ili dosadnija dionica, drugi je dio gurnuo sve na jednu višu, nepredvidljivu razinu te u totalu pokazao kako istinska sloboda stvaranja – istinska, ne ona koja bi bila puko činjenje "što je mene volja" – nepodnošljivom lakoćom premošćuje žanrove i koncepte, granice i okvire.
Toni Matošin
/
« Iz kapetanovog dnevnika 
