Review
Letimični pogled na omotnicu njegovog novog albuma objavljenog u veljači ove godine stvorio mi je dojam kao da se ovaj vrsni klavijaturist (jedan iz stare, prokušane garde) odlučio na svoju verziju „Slika s izložbe“, Modesta Petroviča Musorskog.
Podloga za naslov ovog albuma ipak ima drugačiju priču iza koje stoji gospodin Symes, Wakemanov učitelj klavira, koji mu je govorio da je stvaranje glazbe poput slikanja, sviranjem se stvaraju slike kroz glazbu, neke nove imaginacije. Lekcija je to koju Rick Wakeman očito nije zaboravio.
Zadrti pobornik stvaranja konceptualnih albuma (prethodnik ovome bio je odličan album „The Red Planet“ koji je nastavljao dugi niz konceptualnih albuma: „The Six Wives of Henry VIII“; „Journey to the Centre of the Earth“, „The Myths and Legends of King Arthur and the Knights of the Round Table“; pa donekle i soundtrack za Ken Russelov film „Lisztomania“) - i na ovom uratku i jest i nije zadržao taj koncept, naime zajednička nit koja povezuje novih 12 kompozicija zove se melodija. Melodija koju kroz minuli rad nije nikad prezentirao na ovakvom nivou. U pomoć je opet pozvao stare i vjerne pratitelje – The English Rock Ensemble u sastavu: Dave Colquhoun (gitare),Lee Pomeroy (bas), Ash Soan (bubnjevi) kojima se u odličnim vokalnim interpretacijama (čak u osam kompozicija) pridružila Hayley Sanderson (karijeru je otpočela uspješnim coverom „Something in the Air“ benda Thunderclap Newman), a usput svira i saksofon, te je sudjelovala na dva gore spomenuta konceptualna albuma).
Dakle, ovo je album u kojem je melodija u prvom planu, stoga će mnogi njegovi obožavatelji biti razočarani što je majstor klavijatura odustao od poslovičnog prog/rocka kojeg je njegovao od samih početaka sviranja u bendu Yes, jednom od značajnijih protagonista takvog glazbenog izričaja (makar iz prve faze djelovanja).
Wakemanova glazbena galerija posjeduje ugodan šarm nekih prošlih vremena, galerija za koju se isplati kupiti ulaznicu. Album je inače nastao u eri skoro zaboravljene Covid pandemije, kojom prilikom je sniman u različitim studijima.
Klasična naobrazba je i na ovom albumu dakako prisutna, u čistim klavirskim biserima poput „The Creek“ i „Just a Memory“, djelima koja očito crpe inspiraciju iz klasičnih klavirskih djela Franza Listza.
Poseban osvrt posvećujem mladoj Hayley Sanderson, čiji glas neki (opravdano) uspoređuju s vokalom Annie Hallam (bend Renaissance), dok ga ja bez ustručavanja mogu usporediti s prekrasnim vokalom Kate Bush, dive koja je svojim neortodoksnim i kompleksnim idejama , a opet jasno iscrtanim melodijskim linijama trajno obilježila britansku, pa direktno i svjetsku progresivno/alternativnu/art glazbenu scenu. Dokaz toj tvrdnji može se s lakoćom pronaći u odličnoj „The Visitation“ koja atmosferom neodoljivo podsjeća na „Wuthering Heighst“ ili „The Man With the Child in His Eyes“.
Album otvara instrumental „Hidden Depths“ s početnim klavirskim introm kao zagrijavanje za Wakemanove nenametljive solaže na melotronu i sintetizatoru.
„Man in the Moon“ je nagovještaj melodija koje (me osobno) podsjećaju na određenu divergenciju od matrice kojom je Mike Oldfield osvojio sva priznanja, stvorivši pop hit „ Moonlight Shadow“. Miljama udaljen od svoje matrice Rick Wakeman je ovom prilikom stvorio niz kompozicija/sestara po svom guštu, a koje bude znatiželju za otkrivanjem što donosi naredna. „A Mirage in the Clouds“ bez ikakve dvojbe predvodnica je takvog niza.
U Wakemanovoj glazbenoj galeriji ovog puta su izostale ponekad teške progresivne boje, paleta je uglavnom sastavljena od akvarelnih, sasvim razumljivih nota i poetskih versa primjerene estetike u kojima autor „posjećuje“ različite stadije svog životnog puta. „A Day Spent on the Pier“ je evokacija njegovog ranog, bezbrižnog djetinstva provedenog na moru (stoga sama kompozicija posjeduje neki ljetni, nonšalantni đir), dok se u „Cuban Carnival“ sjeća posjete tom u mnogo čemu posebnom otoku, u uratku od kojeg bi se mnogim njegovim prog/rock obožavateljima digla kosa na glavi.
Wakeman je s ovim albumom opetovano dokazao tvrdnju da je umjetnikova mašta u stvari realnost ljepša od obične realnosti, iako će se sigurno naći razmišljanja i stavovi kako ovaj album na momente posjeduje visoke doze šećera.
Đorđe Škarica
/
« The Red Planet 
