Review
Priča o krizi drugog albuma stara je koliko je duga i povijest popularne glazbe. Zna se da svaki bend uvijek uloži energiju, kreativnost i ambicioznost u svoj prvijenac. Posreći li im se dobra produkcija, podrška medija i brza prepoznatljivost kod publike može se reći da su ostvarili svoj željeni cilj. Posebno ako taj album kasnije potkrijepe cijelom serijom izvrsnih i dobro posjećenih koncerata. No, nakon nekog vremena svaki autorski bend počinje se propitkivati kamo i kako dalje. Treba li ponoviti staru formulu uspjeha, držeći se one „momčad koja pobjeđuje se ne mijenja“ ili pak treba napraviti zaokret u nekom sasvim drugom smjeru? Naravno, ovo drugo je riskantno i malo tko se usuđuje upustiti u ovaj oblik kreativne pustolovine. Većina se drži uhodanih staza, pliva niz struju, a tek oni nešto hrabriji iz plićaka se otisnu u nešto dublju vodu.
Problem glazbene industrije jest što se u konačnici sve nadograđuje na ono dobro poznato, staro te u tim okolnosti čak i nije baš jednostavno otkriti „toplu vodu“. Čini se da je u današnje vrijeme teško biti u potpunosti nov, svjež i neponovljiv. Upravo s tim izazovom suočila se i grupa The Smile, skupina koja je svoju karijeru započela prije nekoliko godina opterećena u startu epitetom „super-grupe“. I ovaj bend nastao je u doba pandemije Covida koja je onako kao gladni miš oveći komad sira baš pošteno izgrickala glazbenu industriju: zabranila je bendovima javne nastupe te ih natjerala u (kućne) studije. Tako se proizvela cijela gomila pretežito tugaljivih, introspektivnih albuma koji su opisivali novonastalo morbidno i depresivno vrijeme.
The Smile inače sačinjavaju Thom Yorke i Jonny Greenwood iz grupe Radiohead s pridruženim članom Tomom Skinnerom, bubnjarem iz jazz grupe Sons Of Kemmet. Vrhunski su to glazbenici, svi odreda multi-instrumentalisti pa su tim više izuzetno atraktivni na live nastupima u što sam se i osobno uvjerio čak u dva navrata: prateći njihov live streaming nastup u Londonu (u siječnju 2022.) i na njihovom koncertu u Zagrebu 16. svibnja 2022. kada su ujedno otvorili premijernu turneju svojega albuma prvijenca. Krajem ovoga proljeća, 15. lipnja 2024. nastupit će u pulskoj Areni te nam ondje predstaviti svoj novi studijski album. Ali, ona priča o drugom albumu s početka ovoga osvrta u njihovom slučaju baš u cijelosti i ne drži vodu. Jer, nakon prvog studijskog „A Light For Attracting Attention“ objavili su čak dva živa albuma za redom: „The Smile - Live at Montreux Jazz Festival, July 2022“ (krajem iste godine) i „Europe: Live Recordings 2022“ (2023.). Na prvom su odsvirali čak osam od trinaest pjesama s prvog albuma, a na drugom tek šest skladbi od kojih je pet s prvog albuma a jedna je, ona „FeelingPulledApartByHorses“, zanimljiva obrada stare pjesme Radio Heada.
Novi album su stvarali još dok turnejom promovirali svoj album prvijenac. Snimali su ga u studijima Oxford i Abbey Road u Londonu, a u pomoć im je priskočio orkestar gudača London Contemporary Orchestra. Prije nego što je objavljen najavili su ga s čak tri singla: „Bending Hectic“ (poznatom od kraja lipnja prošle godine), „Wall of Eyes“ kojega su objavili sredinom studenoga 2023. i „Friend of a Friend“ kojega su pustili u javnost početkom siječnja ove godine. Tek ova potonji singl pomalo podsjeća na materijal s prošloga albuma.
Na novom studijskom albumu Smilea nalazi se osam novih pjesama. Priču otvara dominantno akustična naslovna pjesma „Wall Of Eyes“ koja vokalom, a i svojim aranžmanom, podsjeća na pjesme Neila Younga. Osim gitare i visokog vokala, možemo čuti zagušeni ritam te ugodne prateće vokale i sintesajzer u pozadini. Tekst govori o otuđenju suvremenog čovjeka, poremećaju sustava vrijednosti i prilično je pesimističan. I dok se pjesma poigrava sa psihodeličnim narativnim vokalima, na kraju pjesme sve završava u nekom kakofoničnom polufade-outu kao da se kroz završno odbrojavanje koje se čuje u tekstu komunicira sa cijelim svemirom. Iza uvodne započinje lagana i ponovno sjetna „Teleharmonic“. U njoj Smile kroz idućih pet minuta gradi glazbenu priču utemeljenu na nekim poluimprovizacijama. Pripomenut ću usput da je najzanimljiviji dio ove kao i većine ostalih skladbi bubanj kojega svira Tom Skinner.
Prva glazbeno konkretnija pjesma na albumu je treća „Read The Room“. Zanimljivo kreće iz jednog pomalo konfuznog gitarističkog riffa na kojega se nadovezuje sintesajzer i tako traje sve do druge minute kada dolazi do prekida početne melodije. Zatim se pretače u jedan pomalo psihodelični sound koji podsjeća na one pjesme kakve je stvarao George Harrison u Beatlesima. U svom trećem dijelu pjesma se razvija u smjeru atmosferične progresive. Sve je skupa definitivno vrlo slušljivo, ali možda ipak pomalo nedorečeno. U pjesmi „Under Our Pillows“ ponovno se kreće eksperimentalnom gitarom dok bubnjevi na nju grade teško ponovljivu i zanimljivu jazz dionicu koju u stopu prati i zahtjevan bas. U cijeloj pjesmi instrumenti kao da su ispripovijedali tri samostalne i nepovezane priče. I ovdje se u trećoj minuti sasvim neočekivano prekida početni motiv skladbe te slijedi zaokret u neka nova svemirska prostranstva. Instrumentalni dio pomalo me podsjeća na onaj lagani prekid u Bowiejevoj pjesmi „Blackstar“. Skrenuvši ponovno u bespuća lagane psihodelije Smile je ovdje stvorio jednu zahtjevnu pjesmu koju će biti teško izvesti uživo.
Najvjerojatnije zbog dominantnog basa koji je začinjen jednostavnim klavirom i gudačima u kombinaciji sa sintetičkim zvukovima iduća pjesma „Friend Of A Friend“ mi je izuzetno dopadljiva. Posebno je atraktivan izrazito lijep i nenametljiv jazz bubanj s promjenama ritmova tako da se u pjesmi osjeća blagi lahor nekih McCartneyevih uradaka. Asocijacija je još izraženija u dijelu pjesme u kojem gudači podižu tenzije do vrhunca nakon kojeg slijedi nagli prekid te se slušatelju čini kao da će nas ova pjesma uvesti u onu „A Day In the Life“ starih, dobrih Beatlesa.
Pjesma „I Quit“ ponovno se bazira na gitari dok se u pozadini čuju prigušene klavijature i lagani bubanj. Yorke svojim visokim vokalom pjeva bez ikakvoga napora, a podebljava ga bas u pozadini te zvuči kao neki soundtrack za dokumentarni film o najnovijim istraživanjima NASA-e. U polovici pjesme gudači dolaze u prvi plan, ali ne zadugo, jer se sve ponovno vraća na početne melodijske postavke.
Sedma pjesma „Bending Hectic“ zvuči kao da je nastala na nekom prvom dijelu tonske probe dok je bend još bio u fazi ugađanja instrumenata. U tekstu se koristila metafora vožnje automobila, prebacivanja u nižu brzinu koja asocira na usporavanje svakodnevice. Ponovno se koriste neki zvukovi koji podsjećaju na lansiranje u svemir, a nakon toga gitara postaje grublja, konkretnija i kakofonija sve naglašenija. I premda u drugom dijelu ova pjesma postaje glazbeno konkretnija, nekako je i dalje u konačnici opet nedorečena. Album završava pretežito klavirskom skladbom „You Know Me“ u kojoj Smile uz pomoć gudača opet upravo „bitlsovski“ istražuju nove mogućnosti soft psihodelije. Yorke svojim glasom doseže visine i parira gudačima te tako završava ovu priču jednog, u najmanju ruku, neobičnog albuma koji se u samoći sobe može slušati kao podloga za vlastita esencijalna promišljanja i to po nekoliko puta zaredom.
Unatoč tome što ovome albumu nedostaje konciznost i nema onu snagu zavodljivosti prvog slušanja te često zvuči kao nešto što smo ranije čuli kod nekih drugih vrsnih autora, „Wall Of Eyes“ nastavak je glazbenoga eksperimenta vrhunskih muzičara te će kao takav, vjerujem, izazvati pozornost mnogih obožavatelja indie glazbe. Posebno će biti intrigantan onome tko voli kombinaciju alternative s primjesama psihodelije i laganoga electro-jazza. Naravno, ukoliko će ga u živom nastupu vješto iskombinirati s materijalom s ranijeg albuma, svakako će u veličanstvenom ambijentu pulske Arene sredinom ovoga lipnja The Smile ostvariti još jedan koncert za pamćenje te tako izmamiti osmijeh na lica svojih obožavatelja.
Ivan Dukić
« A Light For Attracting Attention 
