Review
Jednom prilikom Steven Wilson je stavljen pred hipotetsko pitanje (verzija Sofijinog izbora), naime na pitanje što bi radije uzgubio vid ili sluh, kao iz topa je odgovorio: „vid naravno“. I čini mi se da mu je odabir bio promišljen, što dokazuje kroz cijelu svoju bogatu karijeru, kao i na ovom albumu.
„Privilegiran sam i radim što jebeno hoću“, sasvim otvoreno, bez ustručavanja kaže Steven Wilson, Alfa i Omega benda Porcupine Tree, rekao bih, ravnopravnog ekvivalenta Pink Floydima, a povodom izlaska novog, sedmog po redu solo albuma koji će izići u bogatom izdanju: CD, Blu-Ray, knjigom od 100 stranica, 2 video uratka,2 LP i 3 diska u limitiranom broju primjeraka. Potonji će sadržavati alternativne izvedbe i remixe u kojima se javljaju djela Interpola, Manic Street Preachersa, Tears for Fears, Radiophonic Workshopa. A sve to u visokoj stereo rezoluciji, surround i Dolby Atmos sustavu.
Steven Wilson je apsolutno kompozitorski kameleon, posjeduje rafiniranu, na momente ekstravagantnu inteligenciju. U sasvim karizmatičnoj i eksponencijalnoj karijeri „drznuo“ se posegnuti i miješati naizgled nespojive glazbene elemente koji u praksi uvijek tvore majstorske konstrukcije. Jer njegove pjesme imaju početak, svoju logičnu progresiju i svrhu. Svoju vještinu komunikacije sa svijetom tako uspješno sažima kroz glazbene minute u kojima je prikazan cijeli život. Ukratko, Wilson je glazbenik s mentalitetom pobjednika koji stremi prema budućnosti, a pri tome poštuje svoju glazbenu prošlost.
Uz već duže vrijeme prisutnu pauperizaciju glazbe (neminovno cikličko kretanje glazbe koja na kraju postaje smeće bez duše i identiteta), Wilsonove pjesme predstavljaju lučonošu čije svjetlo obasjava ispravan stav koji na životu i dalje održava iskonski duh progresivne glazbe, ili bolje rečeno dobre glazbe. Bezbroj njegovih pjesama predstavlja ga kao glazbenog iluzionista čija mašta nije ničim limitirana. Steven Wilson je na ovom albumu pokazao svoje pravo lice, ustvari cijeli spektar, uspješno mješajući elektroniku sa progresivnom glazbom, sa ambijentalnom glazbom, sa prekrasnim harmoničnim baladama (koje su u biti jedan od njegovih zaštitnih znakova). Hrabro je Wilson investirao svoje znanje i umijeće u ovaj sadržaj koji možda iz prve (album treba višekratno slušati) neće donjeti pozitivne efekte. No dugoročno gledajući, ovo je ipak ispravan put, značajan putokaz i nedvojbeni dobitak i za njega, te za glazbu, općenito.
Na albumu gostuju Craig Blundell, bubnjar koji se u svijetu progresivne glazbe snalazi poput ribe u svom prirodnom okruženje (svirao je sa Steve Hackettom); Theo Travis (nekadašnji član Soft Machine); Guy Pratt (svirao sa Floydima, Roxy Music,Garry Moore, Tears for Fears, Whitesnake); Nate Woods (svirao s Louisom Coleom); Ninet Tayeb, Izraelka s izuzetnim vokalnim emocijama; Adam Holzman, američki jazz klavijaturist, Sam Fogarino (član Interpola). Svako od navedenih zamoljen je da u stvaranju ovog albuma udari svoj prepoznatljivi timbar u stvaranju ravopravno zastupljenih, na momente veličanstvenih harmonija. Jer naziv albuma nije slučajno izabran.
Gotovo sam siguran da će i s ovog albuma poteći bujica neočekivanih izmjena ritmova, Wilsonovo zadiranje u neke nove horizonte, te će se javiti novi pokušaji izbjegavanja kategorizacije njegove glazbe u poznate kalupe. Ujedno bi to trebala biti pozitivna reakcija na pjesme s prethodnog/prethodnih albuma, s kojima postoje određene paralele, ali, kao da su ispričane na drugačiji, opet prepoznatljiv način. Jer u njegovim venama i dalje povremeno teče „otrov“ rane/srednje Porcupine Tree faze.
Bogata paleta instrumenata omogućuje mu nesmetano stvaranje dinamičnog materijala kroz uspješno mješanje različitih stilova u čijem je stvaranju Wilson postigao visoki i prepoznati status, rekao bih kroz gotovo producentsko i zvučno savršenstvo (odličan balans između treble i bas zvukova, superiorna dinamika u kojoj se jasno čuju lagani i teško/glasni zvukovi). A jedan od preduvjeta za to je činjenica da se u trenutku stvaranja ovog albuma Wilson zaista osjećao vrlo sretno i zadovoljno.
A sada malo i o samim pjesmama. Siguran sam da neće biti problem izdvojiti jednu ili čak više njih koje bi mogle ponosno nositi stijeg admiralskog broda.
„Rock Bottom“ sa rašpastim i uvjerljivim vokalom Ninet Tayeb, raskošna/snažna je laganica, rekao bih relativno netipično aranžirana za Wilsonov opus, mogla bi proći i kao hibrid Gabrielove i Floydovske kajdanke. Treba spomenuti i pošteni gitarski solo (ne samo u ovoj pjesmi), djelo Nike Tsoneva, starog Wilsonovog suradnika. Impresivno je zajedničko pjevanje Ninet i Stevea, spada u one nezaboravne poput dueta Peter Gabriela i Kate Bush. Iskrena je to i refleksivna balada koja odaje počast nekim boljim glazbenim vremenima. A ovaj duet sigurno će otvoriti vrata potencijalnoj budućoj suradnji. Potentan ženski vokal u Wilsonovim fantazijama, zvuči vrlo primamljivo. Ukratko, pjesma koja ostavlja trajne pozitivne emocije.Nedvojbeno jedan od vrhunaca ove glazbene tapiserije.
„Impossible Tightrope“ desetminutni je uglavnom instrumentalni esej, putovanje Wilsonovim nepredviđenim ritmovima i osebujnim labirintima, sasvim racionalno balansirana kombinacija progresivne glazbe sa intervencijama u free jazz, sa odličnim saxom (Theo Travis) i odličnom elektronskom podrškom. Pokušajte se sjetiti tko bi još bio u stanju napisati ovakav glazbeni killer (osim možda Steven Wilsona u povratničkom C/C albumu Porcupine Tree), za kojeg postoji mišljenje da bi to bila idealna glazbena podloga za nastavak sage „Blade Runner“.
„Economies od Scale“ sa klavirskom rolom i koautorstvom Adama Holzmana, te s harmonijskom progresijom još je jedan od dokaza autorove sposobnosti pisanja upečatljivih, nešto laganijih nota.
„What Life Bring“ - gitarski dio podsjeća na Floydovsku atmosferu prošaranu harmonijama koju su nekad znali stvarati Tears for Fears, pjesma koja reže nelagodu, ostavljajući mjesta elegijskom spokojstvu, pjesma koja kao da je zaboravljeni fragment „Dark Side of the Moon“. Ako su u njenoj izvedbi sudjelovali Guy Pratt i Craig Blundell uz „skroman“ Wilsonov gitarski retro doprinos, onda vam ne gine interes za otkrivanjem ove sonične bombe.
„Beatiful Scarecrow“ svijet je za sebe, sa čudnom mješavinom čiste progresive, etna i elektronike, sa dramatičnim uvodom i ubitačnim ritmom koji nas odvodi na neka mračna mjesta potencirana odličnim solom (opet) Thea Travisa na armenijskom nacionalnom instrumentu zvanom duduk. A o harmoniji i jedinstvenoj atmosferi ne treba trošiti suvišne riječi.
Naslovna „Harmony Codex“ dugometražna je instrumentalna ambijentalna avantura u koju nas sneno uvlači ženski glas (apsolutno me to podsjeća na Donovanovu „Atlantis“) koja posjeduje pametno smišljen progresivni rast, a za koju se može pronaći paralela sa Oldfieldovom „Tubular Bells“, koja je pak svoju inspiraciju pronašla u Ravelovom „Boleru“
„Time is Running Out“ ipak nije obrada jednog od brojnih Museovih favorita, rasna je to melodija djelomično na tragu opusa Genesisa.
Album završava sa“Staircase“ sa dominirajućim masnim basom, nekako logičnim završetkom Wilsonovih napora da svojim pjesmama svijet učini ljepšim mjestom, uz opravdano pitanje jeli za Wilsona ovaj album C/C (Closure/Continuation).
Prema riječima Dukea Ellingtona dobra je glazba ona koja dobro zvuči. A toga na ovom albumu ima za izvoz.
Nestrpljivo se nameće pitanje kada će Wilson prezentirati ovaj album nastupima u živo, trebao bi to biti praznik za uši, oči i naravno srce.
Đorđe Škarica
« The Future Bites 
