Dark Side of the Moon Redux

Review

Roger Waters, dugogodišnji basist i tekstopisac Pink Floyda, ove je godine objavio svoj peti samostalni studijski album. Prvi je to njegov album nakon vrlo dobrog „Is This the Life We Really Want?“ kojega je objavio prije sada već šest godina. Iako su, tehnički gledano, nakon malo prije navedenoga izašli „Igor Stravinsky's The Soldier's Tale“ (2018.), zatim koncertni film „Us + Them“ (2020.) i „The Lockdown Sessions“ (2022.) s obradama pjesama koje je uglavnom stvorio dok je radio u grupi Pink Floyd, studijski nije snimio ništa novo. Možda se autorski pronašao u slijepoj ulici, a možda je ponovno htio dokazati da je Pink Floyd bez njega nitko i ništa, pa se stari Roger dohvatio kapitalnog djela ove grupe i povodom njegove pedesete obljetnice napravio jednu potpuno svoju viziju slavljeničkog albuma.

Prošlo je, dakle, pola stoljeća otkako je objavljen „The Dark Side of the Moon” legendarnog sastava Pink Floyd, albuma koji je po mnogima kultni i jedan od najvećih albuma svih vremena. Objavljen 1. ožujka 1973., konceptualan je album koji se bavi pritiscima, ludostima i smrću u suvremenom društvu, a potkrijepljen je jednom od najsjajnijih produkcija samoga Pink Floyda koja se ikada pojavila na ploči. Pri tome se koristila kvadrofonija, zadnji vrisak stereo hi-fi tehnike. Prodavao se u enormnim nakladama, a engleskoj su grupi priskrbili prvi američki album br. 1. Album je to koji kasnijim poklonicima u stvari simbolizira Pink Floyd, stoga se svaka intervencija u ovo savršenstvo u začetku može nazvati svetogrđem. I nitko se ne bi usudio u to dirati. Nitko, osim Rogera Watersa, naravno.

Naime, Roger je upravo okruglu obljetnicu „The Dark Side Of the Moon“ iskoristio kao povod da napravi svoju inačicu i staroj priči Pink Floyda da sasvim novu, gotovo neprepoznatljivu perspektivu kao i svoj osobni pečat. Pritom, glazbu je Waters stavio potpuno u drugi plan, a gotovo cijeli album transformirao u svoj osobni narativ osamdesetogodišnjaka koji promišlja o svom dugom putu i tankoj granici između života i smrti.

„Uspomene čovjeka u dubokoj starosti djela su čovjeka u najboljim godinama. Vrtiš se u polumraku bolesničke sobe i pričaš sam sa sobom dok umireš. Život je kratak, topao trenutak, a smrt je dugotrajan, hladan odmor…“, započinje Waters svoj monolog na albumu koji zvuči kao da ga je napravio Leonard Cohen, „možda ćeš se i uspeti do vrha, ali pazi kako ćeš sići...“ U podlozi se čuje pulsiranje srca i neki efekti, ali oni najosnovniji, bez elemenata psihodelije koje možemo čuti u originalnoj glazbi koju je potpisao Nick Mason. I u drugoj pjesmi ima mnoštvo prigušenih glazbenih elemenata koji su okosnica originalne skladbe Watersa, Wrighta i Gilmoura, ali gitara je svedena na sasvim tihu akustičnu, klavijature se čuju tek na momente zvukom električnih orgulja, ubačeni su gudači a vokal je smiren i dalje na tragu Cohena. „Ti si anđeo smrti, a ja sam sin preminulog“, ubacio je Waters kao uvod u pjesmu, „zakopan je kao krtica u lisičju jamu, dok su svi još u bijegu“ prije nego što će zapjevati originalan tekst ove pjesme. Na ovu se pjesmu nadovezuje „On the Run“ koji je sav pretvoren u novu mračnu priču životne borbe sa smrću. A potom slijedi „Time“ u još jednom smirenom i usporenom aranžmanu u kojemu nema ništa osim Watersovog vokala bez ikakvoga napora, glazbe na razini laganog ritma (s potmulim basom) popunjenog s nešto klavijatura, pratećih ženskih vokala i gudača. Solo je izveden na akustičnoj gitari, ali toliko je tih da se gotovo i ne primjećuje. U daljini se čuje lavež pasa. Sve to kad se sluša zvuči fenomenalno, ako se zaboravi na onu verziju pjesme koju znamo s originalnog albuma „The Dark Side of the Moon“, a koju su Floydi i David Gilmour toliko puta uživo izvodili tako dobro da je publika pri tom ostajala bez daha. Naravno, „Great Gig in the Sky“ je još jedna Watersova pripovijetka dijaloga s prijateljima koji su izgubili borbu protiv opakih bolesti, a spominje i Hrvate te uključuje i onaj dio „kako postoji samo jedan put u Jugoslaviji“.

Još jedna Watersova verzija pjesme na koju će se nakostriješiti svaki istinski „floydoljubac“ poznata je pjesma „Money“. I nju je Waters otpjevao kao što je Cohen odradio svojih zadnjih 5-6 albuma, ali joj je povrh toga dopisao barem dvije strofe pripovjedačkih pričica. U njih je ubacio razne slike scena borbe u životnom ringu te ju je i na taj način u potpunosti razvodnio. Nakon ove kreće lagani instrumental „Us and Them“ s pjevanim dijelovima koji se manje-više drže ishodišta, ali je i ovdje ubacio nekoliko poduljih tekstualnih dionica tako da ima momenata kada misliš da pjesma nikad neće završiti. Ipak, nakon sedam i pol minuta se i to dogodilo. Tako da su Watersu do kraja albuma preostale još samo tri teme. Prva od njih „Any Colour You Like“ mi je instrumentalno zanimljiva, jer je instrumentalno stavljena bas gitara u prvi plan. I njoj je Waters pridodao ponešto teksta o trgovini, zastavama svih boja (pa i duginih), računalnoj tomografiji i stvarima koje vjerojatno malo tko može povezati. Premda je i „Brain Damage“ promijenjen, možda ipak ponajviše od svih Watersovih obrada ovih pjesama sliči originalu. A na nju se logično lijepi „Eclipse“ koja zaključuje ovu večer kad je Roger Waters umislio sebi da je Leonard Cohen.

Gledano u cjelini, kada ne bi bilo one prekrasne optičke prizme iz 1973. godine koju u njezinu savršenstvu ne može apsolutno ništa dostići, netko bi možda i rekao da je Waters napravio ne baš genijalan ali barem vrlo dobar album. S druge pak strane, čak i ako ga promatramo izolirano od njegova prethodnika, album je predugačak, a u nastojanju rasvjetljavanja dubokih i esencijalnih tema teško razumljiv. Izbacivši gitarističke solo dionice iz pjesama koje su ih u stvari nosile pokušao je dokazati da je Gilmour u Floydima bio suvišan što je apsurdno. Produkcijski, aranžerski i pjevački ovaj album zvuči kao blijeda kopija Leonarda Cohena, a autorski Waters je ovdje neprepoznatljiv. I stvarno mi nedostaje onaj njegov jaki, prepoznatljiv vokal kakvoga je znalački puštao u mnogim pjesmama Floyda pa i na svojim ranijim samostalnim albumima.

I sad se, naravno, na kraju nameće nezaobilazno pitanje: zašto je Roger Waters ovo uopće napravio? A na to pitanje ujedno je i najteže dati odgovor. Možda je smatrao da su bili premladi kada su radili jedan onako ozbiljan album i htio pokazati kako bi trebao izgledati sada iz pozicije čovjeka koji je na kraju svoga puta. No, definitivno Waters je tek još jednom dokazao da je tvrdoglav i isključiv te da i najveća djela Pink Floyda, čak i ona koja nastala timski a nisu tek razrada njegovih ideja unutar benda (dakle mimo albuma „Animals“, „The Wall“ i „Final Cut“) , smatra isključivo - svojim vlasništvom.

Astronomski gledano, trajno tamna strana Mjeseca uopće ne postoji. Sam izvor ideje metafora je američkog pisca Marka Twaina koji je napisao: „svatko je Mjesec i ima tamnu stranu koju nikome ne pokazuje“. Pritom je mislio na ljudski karakter. U svakom slučaju, nadajmo se da će Roger Waters odustati od daljnjih obračunavanja s Floydima te umjesto toga ubuduće stvoriti još neki album svojih novih, autorskih pjesama. Tako će najbolje razveseliti svoje obožavatelje, a istovremeno dokazati da je i dalje svoj. I to ne isključiv, već - kreativan.

Ivan Dukić