Review
S punim su se pravom uznemirili moji glazbeni leptirići na informaciju da je vlasnik 4 Grammy nagrade, kompozitor, producent, multiinstrumentalist (sigurno jedan od najboljih svjetskih basista), aranžer, vođa intergalaktičke skupine neobičnog imena, lider možda najboljih mladih svjetskih glazbenika - Michael Leaugue iz svoje baze u Cadizu/Katalonija odlučno krenuo u sastavljanje svog prvog samostalnog projekta za kojeg je inspiraciju pronašao u egzotičnim i poticajnim zvukovima udaraljki iz Turske, Maroka, Kurdske etno scene, kojima je s lakoćom pridodao suvremene elektroničke komponente, te što je kuriozitet, svoj vokal - istražujući glazbene krajolike iz 1980-tih u rasponu od Tears for Tears do Talking Heads.
Koncizna je ovo ekstenzija njegovog 17 godišnjeg rada u kojoj se uspješno poigrava kombinacijom raznih glazbenih utjecaja koji su ga interesirali i van matičnog mu benda Snarky Puppy, a s kojima ranije nije eksperimentirao kroz razne „pomoćne“ Snarky Puppy varijacije (Forq i Bokante), kao i zapažene producentske suradnje sa Beccom Stevens i Davidom Crosbyjem. Produkcija nečeg novog i drugačijeg podrazumijeva odrastanje, sazrijevanje - u njegovom slučaju preuzimanje određenog rizika. Jedan od njih očitovao se u činjenici da nikada nije svirao bubnjeve, stoga nije bilo druge nego zasukati rukave. Uvijek prisutni zvukovi udaraljki, ponekad u prvom planu, ponekad pozadinski na ovom albumu ne podliježe klasičnim shemama, više je to (uspješan pokušaj) približavanja onome uobičajenom za etno glazbene izričaje.
Hrabro zakoračivši u za njega u neistraženi glazbeni univerzum složio je materijal dobrim dijelom obilježen pop/jazz obilježjima, onim suvremenim na koje se nećete zaljepiti na prvom, već na svakom narednom, pažljivom slušanju. Materijal je to koji se počeo „kuhati“ daleke 2015, no zbog raznoraznih razloga i aktivnosti bio je ostavljen u frižideru na hlađenje. Gotovo sam siguran da će ovaj odmrznuti materijal punopravno konkurirati Grammy nagradi, iako neće imati radiofoničnog uspjeha.
Iskreno rečeno, ovaj Michaelov glazbeni skeleton pažljivo je slaganje gotovo minimalističkih nijansi koje su u neprekidnoj, nužnoj korelaciji. Ovog puta je za razliku od komponiranja u matičnom mu bendu u kojem je raspolagao neograničenom instrumentalnom snagom koja je je praktički glavnu temu „razvlačila“ kroz fenomenalne improvizacije koje su predstavljale pjesmu u pjesmi; sada je svu svoju imaginaciju morao posvetiti što kraćem glazbenom formatu, što konkretnijoj melodiji u kojoj vokal ima značajnu ulogu. A Michaelov baršunasti tenor (ponekad nadosnimavan) sasvim se pametno ulogirao u cjelokupnu glazbenu teksturu u kojoj dominiraju (osim odličnih rezonantnih udaraljki inspiriranih folklorom dalekih mu zemalja); jednostavni, ponekad teški zvukovi sinetizatora koji nikada ne iskaču u svojoj samodopadnosti. Naravno da nalazimo tragove jazza/funka, ipak oni kolaju dugo Michaelovim venama, no cjelokupna slika naginje nježnijoj, ponekad i omamljujućoj strukturi koja tiho bez adrenalinskih peakova uporno krči svoj put do slušatelja. Njegova neutažena glad za otkrivanjem novih specifičnih ritmova ili melodijskih fraza uporno ga gura u nove advanture u kojima traži nove elemenate svoje još neistražene osobnosti.
Kako sam Michael kaže: „želio sam bass zvukove mog Mooga MF Drive pedal suprostaviti lepršavim vokalima u senzibilnom spoju“.
Michaelovo neprocijenivo iskustvo i talent isprofiliranog i dokazanog glazbenika garancija su ispoliranosti svakog detalja na ovom prvijencu, te izbjegavanja tipičnih aranžerskih rješenja (nema gitara osim kratkog sola na odličnoj „Fireside“). Iskreno ponekad me atmosfera pojedinih pjesama podsjeća na još jednog iskonskog glazbenog vizionara, Jacoba Colliera s kojim je Michael surađivao kroz matični bend.
Akcent prilikom slušanja treba posvetiti funky/world biserima „In Your Mouth“ (s odličnim introm na trožičnom Marokanskom instrumentu zvanom gnaouas i zaista vatrenim udaraljkama) i “Since You've Been By“ te otvarajućoj „Sentinel Species“ zajedničkom nazivniku gotovo cijelog zastupljenog materijala.
Ako bi iz palete boja trebao izabrati onu koja bi najbolje predstavila ovaj album, onda bi bez ikakve dileme izabrao bijelu boju, boju koja predstavlja čistoću, svitanje, ujedno i neutralnost , pokazujući pri tome da krajnji cilj tek treba biti ostvaren. Zagazivši za njega do sada neistražen teren pop/jazza Michael League se ovim albumom tek otkriva i na dobrom je putu da pobijedi kušnju i krene prema još uvjerljivijoj afrirmaciji. Uz napomenu da ovaj glazbeni cvijet treba pažljivo održavati i njegovati.
Đorđe Škarica
