Review
Može li mješavina suptilnog, harmonično/ritmičkog rocka koji na momente posjeduje dark rock obilježja pomješanog s diskretnim mirisima prog/new wave/psihodelije/elektronike imati izgleda za uspjeh, a da se pritom ne kreće nesigurnim glazbenim dubinama?
Ima, ako se radi o taljanskom super bendu (ime je uzeto prema filmskom remek djelu Davida Lyncha) , izgleda novom miljeniku glazbene scene naših susjeda s Apeninskog poluotoka. Tako da već priznati i poznati Maneskin dobivaju ozbiljnu, ali sasvim drugačije obojanu konkurenciju koja pomalo, ali sigurno nanovo afirmira taljansku rock scenu. A to The Elephant Man rade prvenstveno svojom visokom radnom etikom iskovanom u minulom radu.
Ovo im je prvijenac kojeg je taljanska glazbena scena očekivala s velikim nestrpljenjem u kojem demonstiraju svoje originalno/provjerene glazbeno/vokalno/kompozitorske vještine. Bend djeluje u sastavu: Max Zanotti - Maximilian jedan je od priznatih i poštovanih vokala kod naših susjeda koji svoje iskustvo vuče iz 90-tih (bendovi Casablanca i Deasonika); Ivan Lodini na basu (ex Movida); TMY aka Francesco Tumminelli na gitari (Deasonika) i Alessandro Ducoli aka Halle, bubnjar koji je svoje vještine usavršavao slušajući Carl Palmera i Billy Cobhama. Iza produkcije stoji Steve Lyon (Paradise Lost, The Cure, Depeche Mode) dok se masteringa prihvatio Tom Baker (Nine Inch Nails, Marylin Manson).
Kako u bendu kažu: „Ove pjesme su priče o hrabrosti, ekcesima, ludostima. Sjećamo se ljudske krhosti u potrazi za osobnim rajem, jednim drugim mjestom između vremena i prostora“.
Njihova glazba nije glazba aktualne generacije, nije to ažurni narativ (iako ga ima u prepoznatljivim tragovima), svojim dobro poredanim zvukovima nosi dašak prošlih vremena bez izazivanja nepotrebne nostalgije. S pametno posloženom instrumentalnom samoregulacijom u kojoj nema isticanja samo jednog stožernog instrumenta, te sa uvjerljivim vokalnim rolama, sve zastupljene pjesme posjeduju ujednačenu kvalitetu bogatu poslovičnim taljanskim smislom za melodiju. Bend je inspiracije za svoj prvijenac potražio slušajući, kako su kazali Peter Gabriela, Pink Floyde, Sigur Ros, Royal Bllod, QOTSA, Cocteau Twins, Radiohead, Killing Joke, Bowiea, Marylin Manson....
Moram priznati da je to vraški dobar izbor.
Najava albuma prezentirana je s pjesmom „Valerine“ objavljenom godinu dana ranije od ostatka materijala u kojoj se nedvojbeno moglo uočiti da se pomalo stvara glazbena forma koja je nagovjestila da se nešto dobrog i obečavajućeg valja iza brda. Lirika govori o intimnom psihičnom stanju, onom tamno obojanim u kojem se nalazi osoba koja krije strašnu tajnu. Pjesma koja apsolutno ima svoju dramsku uzbudljivost i lirsku snagu.
The Elephant Man dobro se snalaze u amplificiranim ritmovima, siguran sam da i oni dodatno uživaju u njihovim prezentacijama u živo. Uvodna „Drift“ dokaz je dobro odabranog uvoda u nastavak ove glazbene avanture u kojoj mogu stradati uši zbog parajućeg gitarskog sola (doduše kratkom, ali efikasnom) uz poslovično pouzdan vokal. Nastavak takve atmosfere nastavlja se kroz „Free Ride To Hell“ metal rockom koji sugestivno iskače iz zamišljene škuribande. U pjesmi je vokalno sudjelovala američka kantautorica Shelly Bonet (surađivala je s Michaelom Boltonom i Martinom Barreom (Jethro Tull), te u odličnoj „Payback“ kroz koju se naročito ističe vokal koji na momente neodoljivo podsjeća na Davida Bowiea. A ta „drska krađa“ vokala naročito se očituje u „My Friend“ koju bi s lakoćom mogla biti pripisana upravo Bowievom opusu.
Naslovna „Sinners“ sa harmoničnom vokalnom linijom posjeduje konotacije na elektro pop/rock svojstven opusu Depeche Mode.
„Over The Mountain“ svojim prešanim ritmom, finom melodijom s pamtljivim refrenom pametno je složena međuigra sa dark rock atmosferom u kojoj je Maximillianov vokal opetovano dokazao svoju baritonsku čistoću i potenciju.
Nedvojbeni trenutak u kojem se s lakoćom prepoznaje mentalitet pobjednika iskazan je u završnoj „Scream“ čija je vokalna dimenzija pojačana uz „malu“ pomoć sopranistice Lucie Tumminelli u gotovo baroknoj, magično/rafiniranoj, atmosferski veličanstvenoj vokalnoj izvedbi teme iz „Lascia ch'io pianga“ Georgea Friedricha Hendela. „Scream“ je osim što je najduža pjesma nosi i epitet vrhunaca albuma, logičan je i intezivan epilog cijelog sadržaja s kojom očito trebaju završavati svaki koncert. Sugestivni vokali s intezivnim elektronskim beatom, pamtljivom melodijom daju ovom uratku notu uzvišenosti, u uspješnoj kolaboraciji elektronike s klasičnom glazbom.
Osim autorskog materijala uvrštena je obrada Rag'n Bone Manova „Human“ (očito omiljena pjesma u bendu) koja je obučena u primjereno ruho, no svojom se atmosferom ne uklapa u ostatak materijala.
Za razliku od omotnice u kojoj su ljudske figure sa zabodenim glavama u pijesku, The Elephant Man s ponosom mogu visoko podignuti svoje glave, jer je rezultat njihovog prvijenca za svaku pohvalu.
I na samom kraju moram istaći da The Elephant Man nisu ogledalo gore navedenih glazbenika, što potvrđuje, kako negdje pročitah i nominacija ovog albuma za nagradu Grammy.
Đorđe Škarica
/
