Review
"Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?"
Sv. Pavao iz Tarza
Tomasz Budzyński, vođa poljskog punk rock benda Armia, rekao je jednom kako ga kao autora zanimaju zapravo samo dvije teme: smrt i ljubav. Jedino su one doista vrijedne pažnje, pojasnio je.
Patrick Flynn, pjevač i tekstopisac američkih Fiddlehead, očito se slaže s tom teorijom. Slušatelj pjesama na ukupno tri albuma koje je njegov bend do sada snimio i objavio imat će dojam da preko njegovih tekstova ulazi u svijet u kojemu su istinski važne samo dvije stvari: Flynnova ljubav prema ženi i dva sina, te borba s osjećajom gubitka nakon smrti oca. I, baš kao što Budzyński to ispravno naglašava, te su dvije teme dovoljne da u Flynnovom srcu stvore univerzum spreman primiti svakoga od nas.
Fiddlehead su, kako to obično pišu u glazbenim recenzijama, „supergrupa“ nastala od članova nekoliko bendova s (uglavnom) bostonske HC scene. Flynn je pjevao u kultnom (još jedno opće stilsko mjesto recenzija) straight edge bendu Have Heart, koji je djelovao u prvom desetljeću XXI. stoljeća i ostavio iza sebe jako nasljeđe. Negdje oko 2014. okupio je Fiddlehead, sa svojim starim bubnjarom Shawn Costom i gitaristima Alexom Heneryjem (iz engleskog benda Basement) i Alexom Dowom (Big Contest). Promijenili su nekoliko basista, a od 2021. s njima svira Nick Hinsch.
Prvi album (Springtime and Blind) izdali su četiri godine nakon osnivanja. Razlog ovom nešto sporijem kreativnom tempu jest da Flynn radi kao profesor povijesti u jednoj srednjoj školi u Bostonu i aktivnost benda prilagođena je njegovim profesionalnim i obiteljskim obvezama. Drugi album (Between the Richness) objavili su 2021., a treći, o kojemu je ovaj tekst, u kolovozu 2023.
To je, čini se, osmišljena triologija kojom se Flynn želio suočiti ne samo sa smrću oca, nego sa svim svojim promašajima i gubicima, dok se približava 40. godini svojega života i krizi srednjih godina. Kako pjeva u pjesmi „Sullenboy“, ni od čega ne želi pobjeći, nego sve pobjeđuje i zamjenjuje ljubavlju („Face it all/Replace it with love/And watch it grow“).
Riječ je o duhu ratnika, tako netipičnog za suvremenu rock kulturu utopljenu u začarane krugove samosažaljenja i samodopadne rezignacije. Duhu koji ne želi romantizirati bol, nego ga nadvladati. Baš kao što je Ian MacKaye iz Fugazi nekada pjevao u „Bed for Scraping“ kako ne želi biti poražen („I don’t wanna be defeated“) tako Flynn danas u pjesmi koja nosi naslov „Fiddlehead“ poručuje kako ne želi tek „preživljavati“ („I don’t wanna just get by“). Ovaj je duh uvijek bio živ u jednom važnom i uzbudljivom segmentu američke indie scene, čiju bi poetiku mogli opisati kao „nenihilistički punk“ (termin Dragana Ambrozića), a Fiddlehead su vjerojatno njegov najbolji izraz u zadnjih dvadesetak godina, od kada su spomenuti Fugazi oglasili pauzu.
„Smrt ne znači ništa“ misao je koju je povjesničar Flynn preuzeo od rimskoga filozofa i pjesnika Lukrecija. Sudeći prema razgovorima s njim, Flynn slijedi njezino iščitavanje u ključu misli renesanse, vremenu kada je epikurejac Lukrecije bio ponovno otkriven, i koje je te stihove doživilo kao raščišćavanje s religijskim manipuliranjem sa strahom od smrću. Međutim, tekstovi Fiddleheada odaju veću dubinu od toga iščitavanja, a Flynnov autorski senzibilitet puno je više od antičkog materijalizma određen njegovim irsko-katoličkim korijenima. Pjevač Fiddleheada, naime, dobro zna da smrt ne može biti pobijeđena mišlju, nego samo Ljubavlju. I zato njegova osobna pobjeda, kojom je kulminirala trilogija benda što je označeno naslovom njezina posljednja dijela (a i zadnjom pjesmom na albumu „Going to Die“), puno više podsjeća na trijumf mučenika ljubavi, nego na hladnu antičku kalkulaciju.
Sve je to, zapravo, jako autentično i zato slušatelju toliko uzbudljivo i moćno.
Pratimo u pjesama Patrycka Flynna kroz njegov život, solidariziramo se s njegovom borbom, s njegovom željom da voli svoju ženu i bude joj vjeran (pjesma „Fifteen to Infinity“, najljepša na albumu, posvećena je njoj s kojom je od srednje škole) da dobro odgoji svoju djecu („Sullenboy“), razumijemo njegov strah da u tome neće uspjeti („Sleepyhead“, „Deathlife“). Ta proživljenost, to je onaj istinski hardcore o kojemu Fiddlehead pjevaju u pjesmi „True Hardcore“, onaj iznad svake poze i svakog kloniranja.
Sve ovo, naravno, ne bi puno značilo da nije dopunjeno uzbudljivom glazbenom pozadinom. U tom striktno glazbenom smislu Fiddlehead su pronašli svoj izraz, jedan od onih čije utjecaje možete detektirati, ali to mu ne umanjuje uvjerljivost.
Henery i Dow su gitaristi koji u prstima imaju cijeli posthardcore opus od ranih Dischord do emo bendova iz prvog desetljeća XXI. stoljeća. Costa je bubnjar koji ima punk-rock groove kakav nisam čuo još tamo od vremena Mac McNeillyja (Jesus Lizard). Sve to, zajedno s basom Hinscha, isprepleteno je u neodoljivi kolaž zvuka, emocija i ideja s kojim se malo toga što se događa danas u svijetu rock muzike može usporediti.
Fiddlehead malo koncertiraju, jer ih u tome spriječava nastavnička profesija Flynna. Vjerojatno ih nećemo nikada vidjeti u Hrvatskoj ili nekoj od susjednih država. To je možda minus cijele situacije.
Veliki plus jest da ona donosi neopterećenost uspjehom, slobodu od ega i svakoga pozerstva. Ta sloboda koja donosi iskrenost u usmjerenosti na emociju i dijeljenjem iste s ljudima, taj „istinski hardcore“ osjeti se u njihovoj glazbi.
U svijetu u kojemu vlada generička zatupljenost, u kojemu sve više pobjeđuje smrt, upravo suprotno nego kako je na ovom albumu - taj je osjećaj sve rijeđi.
Nemojte ga propustiti.
Goran Andrijanić
