The Mask-erade Is Over

Review

Svirati straight ahead jazz u današnje doba, kad se neprestano traži nešto novo, drukčije, inovativno, baš i nije neka popularna odluka. Oni površni, a upravo su takvi zavladali medijskim prostorom (čitaj: društvenim mrežama), reći će da je to već prežvakano, staromodno, nezanimljivo... No, nije li irelevantno u kojem žanru netko svira, sve dok to radi dobro, predano, iskreno, uvjerljivo!? To bismo mogli reći za pijanista Davea Millera u izvedbama što ih je u formaciji trija snimio za svoj novi album znakovitog naziva “The Mask-erade Is Over”. Naime referira se na psihozu izazvanu aktualnom pandemijom. Izvedbe su, prije svega, sugestivne, ali i više od toga. U toj se glazbi osjeća strast, polet, lepršavost i srčanost, ona pršti, leti, pleše, pokreće. Slušajući ove izvedbe možemo naslutiti smiješak na njegovom licu, onaj koji se javlja u trenuciima najveće ugode i sreće. Takav osjećaj ne bi mogao postići bez sjajnih suradnika, vrhunskih instrumentalista, ali i srodnih duša: kontrabasista Andrewa Higginsa i bubnjara Billa Belasca. Briljiraju u solima, ali i tumačenjima tema koje su odabrane u skladu sa svojim mainstream jazz svjetonazorom. Mudar je to odabir u kojem se izmjenjuju djela različitih karaktera. Primjerice, tek je jedna Millerova skladba te jedna talijanskog autora Bruna Martina – “Estate” – koju interpretiraju na jazzistički način. Najviše je, pak, jazz standarda, onih iz američke pjesmarice kao što su “You Don't Know What Love Is”, “The Maskerade Is Over” ili “Be Careful It's My Heart”, ali i onih koje su napisali slavni jazz instrumentalisti, primjerice “Anthropology” i “Yardbird Suite” alt saksofonista Charliea Parkera”, te nekoliko pijanista: “The Opener” Billa Evansa, “Hallucinations” Budda Powella i “In Your Own Sweet Way” Davea Brubecka.

Davor Hrvoj