Zepaxia

Review

Pokazavši sad već četiri godine mladim albumom "Dancing Maze" da rock u svom bazičnom instrumentariju može i pred izazovima trećega desetljeća novog milenija biti uzbudljiv i nepredvidljiv, bjelovarski tercet Them Moose Rush osudio je sebe na visoka očekivanja. I to možda ne samo ona publike i(li) kritike, već i vlastita. To njihov novi album, naime, po mnogočemu potvrđuje, jer "Zepaxia" je nevjerojno gusta i kompaktna, ali i (opet) moderna, (opet) znalački osmišljena i (opet) srčano realizirana zbirka rock-pjesama koja je do zadnje note i fraze mogla nastati i u nekoj od američkih saveznih prijestolnica i u – Bjelovaru.

Da, one otrcane fraze o našem a svjetskom, kakve inače pošto-poto izbjegavam, u slučaju Them Moose Rush sustižu me kao napasti. Štoviše, baš bismo u tom ključu najbrže mogli sumirati ono što nam sugerira sve što se iz zvučnika izlijeva dok nam čak šesnaestoetapna "Zepaxia" otkriva svoj izuzetno bogat itinerar. Svi dosadašnji aduti benda – od sjajnog vokala do maštovitih, nabrijanih gitarskih pasaža, od osjećaja za melodija koji ne robuje konvencijama do jednako istančanog osjećaja za ritam koji također bježi ustaljenim okvirima – i dalje su tu, samo se pomiču dalje prema svojim nedefiniranim granicama. Ono što već na autopilotu nazivamo progresivnim rockom u slučaju pjevača/gitarista/tekstopisca Nikole Runjaveca, basista/snimatelja Branimira Kuruca i bubnjara/vizual-artista Vedrana Marinka Komlena postaje nešto premaštovito i oslobođeno kalkulacija da bi se uistinu ugodno osjećalo u tom žanrovskom ruhu.

Od finih, gotovo ambijentalnih niti do sirove-surove buke, glazba Them Moose Rush kreativnost je puštena s lanca, nikad toliko raspuštena da se izgubi u svom galopu a niti toliko ispeglana da postane predvidljiva. Od uštekavanja s furioznom "Drndušom", koja klizi poput finog, rijetkog premaza, preko sjajnim rifom vođene, pršteće "Old Bones" i neuhvatljive, ritmom i tempom rastrzane "Cake Crisis Resolved" do nimalo posustale završnice s "Procrastinator", album je ovo možda donekle zagušen uniformiranim zvukom, ali zahvaljujući tom istom zvuku i izrazito atmosferičan, kao da je svoj toj žestini što ne dolazi iz bijesa koliko iz čistog sviračkog entuzijazma dano taman onoliko prostora da se nesmetano razmahuje a da pritom ne izlazi iz okvira koji su je definirali. Drugim riječima, Them Moose Rush su bend s vrlo jasnom vizijom kakvim krajobrazom žele nositi svoje glazbene ideje, ne odstupajući ni milimetra sa zadanog kursa. I kad se čini da će u tom svom naletu odnijeti sve pred sobom, kao, primjerice, u bržim trenutcima "T-Jay", vrlo će brzo (pa već u istoj toj, a niti trominutnoj  pjesmi) pokazati da itekako znaju kada je pravi trenutak povući kočnice, nudeći i neke zanimljive, gotovo baladne pasaže, poput "Last Call".

Da, navigacija kroz "Zepaxiju" izvedena je vrlo vješto iako se na trenutke gotovo i ne primijeti prelazak u novu pjesmu, kao da je sve jedna duga, višeslojna suita. Čak šesnaest pjesama na "tek" pedeset minuta već samom sugestijom brojki kazuju mnogo o krvnoj slici albuma koji je možda mogao biti kraći za koju pjesmu, ali koji svoju masu drži više nego dobro, toliko da se, kao u slučaju prethodnika, instantno nameće kao kandidat za najviša mjesta redovnih ali i još dalekih godišnjih inventura. No, ono daleko bitnije od samih ocjena i pozicioniranja u notesima nas piskarala, "Zepaxia" je album na duge staze, dovoljno širok i slojevit da ga se može stalno iznova otkrivati i u svojim porama i bojama dovoljno uzbudljiv da se nikad ne doima nečijim proizvodom, već baš plodom čiste radosti muziciranja.

Toni Matošin