As We Are

Review

Tijekom 1950-ih u svijetu glazbe pojavio se još jedan podžanr – third stream. Glavna značajka je spoj jazza i klasične glazbe. Dva važna elementa određuju taj stil: zvuk i pristup, a oba ovise o kombinaciji glazbala u sastavu. Zato su, još na početku, autori pisali djela za ansamble u kojima su spajana karakteristična jazz glazbala s onima koja su češće korištena u klasičnoj glazbi. U taj pokret rano su se uključili i hrvatski glazbenici, posebice članovi Zagrebačkog kvarteta, a poslije i drugi, primjerice Zagreb Jazz Portrait. Jedna od češćih formacija je jazz kvartet ili kvintet u suradnji s gudačkim kvartetom. U tome je poznat bio Max Roach Double Quartet, a s gudačima su uspješno surađivali i brojni drugi jazzisti, između ostalih Ben Webster, Charlie Parker, Clifford Brown, Paul Desmond, Charlie Haden i Greg Osby. S druge strane Kronos Quartet je surađivao s jazz glazbenicima i izvodio djela jazz skladatelja. Na takav eksperiment odvažio se i gitarist Dave Stryker koji je formaciju jazz kvarteta udružio s gudačkim u kojem su svirali violinistice Sara Caswell i Monica K. Davis te violist Benny von Gutzeit i violončelistica Marika Hughes. No zanimljivija je postava njegovog jazz kvarteta u kojoj sviraju dvojica uglednih glazbenika, stalnih članova fantastičnog kvarteta Waynea Shortera: kontrabasist John Patitucci i bubnjar Brian Blade. Manje poznat, ali ne manje važan član je pijanist Julian Shore koji je osmislio aranžmane za sve i autor je jedne skladbe. Osim te i standarda “River Man” sve ostale je napisao Stryker. U osmišljavanju glazbe želio je napraviti nešto više kako bi spoj ova dva glazbena entiteta učinio organskim. Naime, za razliku od većine drugih glazbenika koji gudački kvartet koriste tek za stvaranje određene zvučne slike ili podloge, Stryker im namjenjuje aktivniju ulogu, pa tako i Saru Caswell baca u vatru dodjelujući joj ulogu solistice u dvije izvedbe, a ona improvizira u duhu jazz glazbe. No, u skladu s kontekstom, sve su skladbe zamišljene tako da nema velikih odstupanja od stila, bez ekstravagancija, s umjerenom dinamikom. Zato je i njegov pristup sviranju gitare drukčiji, po zvuku i karakteru interpretacije bliži onom Jima Halla iz 1950-ih i 1960-ih – nježan, smiren, logičan, naoko potpuno jednostavan a zapravo delikatan i slojevit.

Davor Hrvoj