Review
Prije nekoliko dana zagrebačka rock grupa Pips, Chips & Videoclips objavila je novi, dugoočekivani album pod nazivom „Vesna“, svoj prvi studijski uradak nakon dugih deset godina. Pri tome, odmah na početku trebalo bi reći da im ulazak u studio najvjerojatnije nije bio nimalo jednostavan posao. Jer, bez sumnje, nije se bilo lako odlučiti i krenuti u novi studijski projekt nakon onog nagrađivanog albuma „Walta“ (2013.), poslije kojega je Ripper čak negdje izjavio da više ni neće objavljivati albume. Zaključio je, valjda, kako je u dvadeset godina postojanja benda s osam poprilično raznovrsnih izdanja nekako zaokružio cjelinu. A zna se da kad krug nacrtaš šestarom i dođeš do kraja možeš ga pokušati ponoviti, ali pri tome ćeš morati vraški dobro paziti da crtanjem ne skreneš s one prvotne kružnice. No, put pravog glazbenika nije krug a ni dužina, već neomeđen pravac kojim se gibati možeš samo naprijed i koji se upravo kao i element ravnine jednostavno ne definira.
Ipak, možda je Ripperu baš onaj koncert na Šalati prošle godine gdje je publika na tribinama unatoč kiši doslovno izgarala svakom njihovom pjesmom, dao krila novim idejama koje su se postupno u suradnji s njegovim glazbenicima iskristalizirale u zanimljive pjesme. Jer, očekivano, i ovoga puta, glazbu i tekst za sve pjesme potpisao je Dubravko Ivaniš Ripper, frontmen, alfa i omega i najvjerojatnije jedina konstanta ovoga benda od njegovih početaka.
Album otvara pjesma „Većinom“ koja je lijepa, reklo bi se svakodnevna ljubavna pjesma lepršavoga ritma, ali ispripovijedana na jedan sasvim nov način. Glazbeno na početku možda malo podsjeća na spoj Bowiejeve „Sue (or In a Season of Crime)“ i U2-ovog albuma „Pop“, ali to je taj zvuk diskoteke, ono što je vjerojatno bliže mlađoj nego starijoj publici Pipsa. No, tekst je besprijekoran i nevjerojatno dobar, pravi melem za uši u odnosu na ono kakvim nas „stihovima“ hrane eteri današnjih radio stanica. Također treba spomenuti da se ženski prateći vokali u cjelinu pjesme fantastično uklapaju i stvar je uistinu izuzetno snažna. Žestoki gitaristički riffovi uvode nas u drugu pjesmu „Glas za bluz“ koja malo podsjeća na one starije Pipse, što je dobro, jer poneka pjesma mora imati uporište i u onome što nam je kao njihovo poznato i od ranije. S više slušanja, ova pjesma sve bolje sjeda u uho i s vremenom lakše se ulazi u savršenu kaotičnost njezine aranžerske slojevitosti. Plesni „Klijenti“ kao da su dio neke talijanske disko produkcije i odlična su, uistinu svježa i dobra zafrkancija. „Copperfield & Coppertone“ još je jedna zgodna igra latino i disco-jazz ritma, skladnih riječi i lagane glazbe, pjesma koja također osvaja tek u više pažljivijih slušanja. Vokalno, Ripper ovdje zvuči kao Darko Rundek, a refren u pjesmi izuzetno je pjevan.
Ono što će jednoga dana biti druga strana ploče otvara lagani klavirski intro koji nas uvodi u iduću pjesmu „Netko“ i vraća u vrijeme Pipsovih „Drveća i rijeka“ ali s jednim modernijim glazbenim pristupom. Poslije ove pjesme slijedi već spomenuti „Pariz“, prvi ljubavni singl koji se, kako je rekao Dubravko, dotiče „ključnih pitanja koja traže konkretne odgovore“ i slojevita je pjesma koja se sastoji od nekoliko glazbenih dijelova. Logičan nastavak ove pjesme još je jedna fantastična disko-ska poskočica, „SSND“, čiji naslov je navjerojatnije skraćenica onoga „svi su na drogama“ što se kao refren tako pjevno ponavlja kroz cijelu pjesmu. I ova me kao i sljedeća, naslovna pjesma „Vesna“, baš ugodno glazbeno i produkcijski podsjeća na posljednje albume Lucia Dalle. No, s njome smo ujedno i stigli do kraja ovoga albuma. A „Vesna“ ipak nije klasična završna pjesma, jer premda je laganijega ritma u odnosu na prethodnu, u odnosu na uobičajene završne pjesme je prebrza i završava nekako iznenada te ostavlja dojam kao da je nešto ostalo visjeti u zraku. Tako je ujedno i samim redoslijedom pjesama ovaj album probio šablone. I nekako je nakon njegovog cjelovitog slušanja najlogičnije da ga se pusti ponovno, što je u stvari i ključ funkcioniranja kvalitetno osmišljenog glazbenog materijala.
Dubravko Ivaniš podario je „Vesni“ onaj svoj prepoznatljiv vokal kojim ne izvodi neke vokalne vratolomije, ali kojega nitko drugi niti ne može na taj način ponoviti. Uz to, svirao je i klavijature te (kao što sam već spomenuo) napisao svu glazbu i tekstove. No, uz njega su u realizaciji albuma sudjelovali: Ivan Božanić (klavijature i gitara), Marko Levanić (klavijature i bas), Krunoslav Tomašinec (gitara), Zdeslav Klarić (klavir) i Pavle Gulić (bubnjevi), a kao prateći vokali pojavljuju se Ivana Starčević, Jadranka Ivaniš i Lucija Ivaniš. Izvrstan posao besprijekorno čiste produkcije odradili su Marko Levanić i Ivan Božanić. Dok je naslovnicu albuma kreirala Nikolina Ivezić, nagrađivana autorica čiji se rad temelji na POP-ART-u, a koja se uz slikanje bavi ilustracijom, scenografijom u kazalištu i na filmu te video artom i konceptualom. Zanimljive spotove za „Pariz“ i „Većinom“ radio je kreativni Radislav Jovanov Gonzo uz pomoć brojnih mladih glumaca i fanova benda. Sve u svemu, u cijeli projekt je uložena velika energija, znanje i trud mnogih raznovrsnih i talentiranih umjetnika.
Ukratko, „Vesna“ je kvalitetna zbirka osam novih pjesama Pipsa, Chipsa & Videoclipsa i to svježega, novog zvuka, koji vas možda i neće osvojiti na prvo slušanje. No, odmah ćete osjetiti topli dah izvrsne produkcije koji prožima cijeli ovaj raznolik ali opet ujednačen materijal u kojemu uz nekoliko potencijalnih disko-hitova („Većinom“, „Pariz“ i „SSND“) pravu pozornost plijene upravo one ostale pjesme koje se kao vezivno tkivo nalaze utkane između njih. Stoga, ne sudite o ovome albumu na prvu, jer ga treba slušati što pažljivije. Samo i isključivo na taj način „Vesna“ će polako ući u srca svoje publike. I najvjerojatnije ostati tamo, rame uz rame s ostalim njihovim uspješnim albumima.
Ivan Dukić
/
« Walt 
