Review
Jazz, točnije fusion/free jazz predstavlja glomaznu i kompleksnu sintezu u kojoj naizgled amorfni oblici, ponekad principjelno nespojivi, u finalu poprimaju smisleni scenarij. Nastao na temeljima rocka/funka/R&B/tradicionalnog jazza, dandanas se smatra svojevresnom anarhijom koja ponosno prkosi klasičnim kanonima.
Upravo zbog svog prepoznatljivog elokventnog, nekome teško probavljivog „jezika“ u kojem je kao i u ljubavi sve dozvoljeno, kao i zbog temeljnog očekivanja prvoklasne interpretacije (inače bi bio karikaturalan) ova grana jazza uvijek će imati brojnu armiju izvođaća, kao i publike.
Petar Makar mladi je glazbenik, basist po vokaciji (bio je finalist natjecanja Bassmaster 2010. i 2012. godine) s trenutnim boravištem u Londonu, manje je poznat domaćoj široj publici, iako je zabilježena njegova glazbena i tonska suradnja sa Divljim Jagodama, Dinom Jelusićem, Eat Your Brain, Hrmuljom,...
Nestandardne boje fusion jazza zastupljene na njegovom prvom Full EP naslova „8051“ Petar je na ovom uratku napustio u korist progresivnog instrumentalnog rocka s akcentom na gitaru, jer kako Petar tvrdi, gitara je njegova nova ljubav. „Malu pomoć svojih prijatelja“ prilikom realizacije svih pet novih skladbi potražio je od još jedne mlade osobe, bubnjara po karakteru – Jana Ivelića Pele, splitskog glazbenika koji stoji iza projekta Dalmotion, člana splitskog benda Waveform.
Pa kako ta kolaboracija ova dva mlada glazbenika zvuči?
Fino tkanje u bazičnoj formaciji (gitara,bas,bubanj) oslanja se na gitarskom radu za kojeg sam autor kaže: “iako volim sintezu zvuka, odlučio sam izostaviti klavijature, kao i digitalne izvore zvuka. Vrijeme sam posvetio traženju određenih gitarističkih efekata kojima sam nastojao dobiti zvuk koji podsjeća na klavijature. Svoje osjećaje ću u budućnosti sigurno izražavati kroz žešće gitare i progresivni izražaj. Inspiraciju za ovaj album dobio sam za vrijeme dugih šetnji Londonom. Želja mi je u okupiti bend preko kojeg bi prenio ono što se ne može prenjeti snimkom, a za to treba pričekati neko novo-staro normalno.“
Petar se čvrsto držao tih stavova i stvorio sasvim zanimljivu orbitu kojom nesputano plutaju njegovi instrumentali čije je uzore pronašao u gitarskom umijeću Ritchie Blackmoora, Van Halena i Agnus Younga, kao i u nešto mlađim gitaristima poput Guthrie Govana (Asia), John Petruccija (Dream Theater).
Iz Petrove mašte izrodile su se određene kaleidoskopske skice koje je s posebnim glazbenim umijećem finalizirao u bujicu dobrih i ispravnih tonova, melodija svojstvenim progresivnom rocku, a koji ipak često naginju svijetlim postulatima hard/heavy, pa čak i metal scene, pri tome mislim na dinamiku, energiju i dramatičnost istih. Riffovi, akordi i sola imaju čvrstu potporu u bubnjarskom umijeću Jana Ivelića, pa takve izvedenice koje imaju svoju logičnu glavu i rep s lakoćom zaokupljuju potrebnu pažnju. Ovo je kvalitetan materijal kojeg se s lakoćom može izdvojiti iz glazbene bujice koja je odavno determinirana poznatim parametrima.
Za mastering je zadužen Toby Bligh, britanski glazbenik, producent i kompozitor.
Otvarajuća „The Great Mughal“ (inače puštena kao probni balon) svojim atmosferski suprostavljenim sadržajem, dobro smišljenom gitarom i Pelinim čekičanjem po bubnjevima nagovješćuje po kakvom će se kolosjeku kretati ostatak, treba istaknuti konzistentnog materijala, u kojem je pametnim nadosnimavanjem kreirana moćna zvučna slika koju bi isporučivao cijeli bend, a ne samo dva glazbenika.
Završetak Petrove nove avanture završava s urnebesnom „Gates of Annapurna“ koje se ne bi posramila ni svjetska glazbena scena.
Stoga želim Petru što prije formiranje benda koji bi još uzbudljivije prezentirao njegove kompozitorske mogućnosti, u kojem bi (makar po mom skromnom mišljenju klavijature mogle nadodati značajan obol- makar u nježnijim djelovima kompozicija).
Petar Makar spada u krug glazbenika koji apsolutno poštuju gore navedenu tezu, dodavajući kroz svoj glazbeni, još uvijek neistraženi i do kraja neotkriveni instrumentalni svemir lijepi doprinos domaćem rocku.
Đorđe Škarica
/
