Review
Na slušanje ovog mu trećeg po redu samostalnog albuma prvenstveno me privukla činjenica da je Bruce Soord osnivač britanskog progresivnog benda The Pineapple Thief u kojem bubnjeve svira Gavin Harrison, inače član još jednog od velikana britanske progresivne scene, benda Porcupine Tree.
Očito da postoje neke tajne veze između ova dva odlična predstavnika progresivne scene, ne samo u odabiru zajedničkih članova, već u opravdanoj usporedbi Bruceove kajdanke iz solo karijere u odnosu na onu Stevena Wilsona. Iako Wilson svoje verse i note usmjerava i prema nešto žešćim i psihodeličnim krajobrazima, zajednička im je crta stvaranje prekrasnih molskih, svjetlom obojanih i nadasve pamtljivih uradaka kojima su obilježili svoje uspješne solo karijere izvan matičnih bendova. Osim toga oboje vrsnih kompozitora nalaze se u plodnoj fazi stvaralašta, Wilson je osim povratničkog albuma C/C matičnog mu benda izdao i odličan solo album „Harmony Codex“, dok je Bruce Soord u 2022 izdao sa The Pineapple Thief album „Give it back“, u tekućoj ovaj biser, dok u 2024 The Pineapple Thief planiraju objaviti novi album „It Leads to This“.
Bruce Soord je poznat po svom melanholičnom izričaju u kojem ne stanuje emocionalna ekstravagancija, gradnji prepoznatljive sonične arhitekture koja posjeduje kaleidoskopsku mirnoću od koje ne odustaje i na ovom zaista odličnom albumu u kojem nema devijacija u odnosu na njegovu tradiciju, te u kojem su od početka postavljena tri čvrsta glazbena sidra, njegove glazbene didaskalije: akustična gitara u srazu sa gudačim instrumentima koji baš nikada ne prelaze granicu dobrog ukusa, te njegov sugestivni, gotovo mantrični vokal koji suvereno vodi slušatelje kroz pjesme u kojima se ne mogu osjećati drugačije nego omamljeno i sretno uljuljani u njegovu prekrasnu, ambijentalnu glazbenu estetiku. Njegove priče usmjerene su prema svakodnevnim anksioznostima zbog života u megapolisima, tražeći usput svoj unutarnji mir.
Materijal s ovog albuma ne predstavlja drastični odmak od njegove ustaljene paradigme uspostavljene u samostalnoj karijeri (za razliku od djelovanja u The Pineapple Thief), dodato je oplemenio okruženje u kojem se osjeća zaštićeno i sigurno. Zasluge za stvaranje te osebujne atmosfere pripadaju i Andrewu Skeetu (kompozitoru i producentu, zaduženom za orkestraciju mnogih filmova i TV emisija, inače članu Neil Hannonovog benda „The Divine Comedy“) zbog nezašećerenih, ustvari sasvim primjerenih aranžmana za gudače instrumente koji te polako ali sigurno odvlače na mjesto u kojem ne stanuju stresne situacije. Takav prirodni poredak čak ne narušava prisustvo ritam mašine koja nenametljivo cjelokupnoj glazbenoj panorami prstohvatom odaje prisustvo danas neizbježne elektronike.
Ovo je nedvojbeno sasvim topao intimistički prikaz čije rezonance odaju osebujno prisustvo autorovog „tajnog“ nauka, njegov pokušaj prezentacije univerzalnih tajni i naoko nevidljivih glazbenih svjetova koje nam ostavlja na otkrivanje. Album koji je očito ispunjen ljubavlju i pažnjom kojeg vrijeme neće (bar ne bi trebalo) brzo pregaziti.
Skrećem pažnju na ovaj „trijumvirat“ koji postavlja jasne markacije kojim putem se kreće materijal s ovog albuma: nostalgična „Lie Flat“ sa uspješnom teksturom nekih prošlih vremena; „Olomouc“ sa svojom finom melodijom i finim srazom akustične gitare i gudačih instrumenata; te otvarajuća „Dear Life“ koja nije slučajno postavljena na počasno mjesto.
Album koji nedvojbeno potvrđuje autorovo samopouzdanje projecirano na jedan sasvim pamtljiv način.
Đorđe Škarica
/
