Review
U nekoj konačnici možda ispadne da Blur spada u onaj red bendova koji su ne samo jako dobro, već i posve prirodno, opušteno ostarjeli. Jer, pogledamo li njihovu putanju koja ih je od pozicija s kojih su bili u stanju definirati britpop za kraj dvadesetoga stoljeća relativno brzo vodila nekim osebujnijim, kaloričnijim, pa i avanturistički(ji)m recepturama i pogurala prema razlazu, lako je vidjeti i jedan vrlo lijep produžetak te iste putanje, a koji ih je u ovomilenijskoj dionici puta stalno vraćao natrag zajedničkom muziciranju. Ili bar razmjeni ideja i planova, bez – bar je takav dojam – jasnih zaključaka ili velikih odluka. Svi su se – i Damon Albarn i Graham Coxon, kao i Alex James i Dave Rowntree – sve vrijeme bavili glazbom, snimajući ili samostalno ili u drugim bendovima i projektima, ali kao da je ona najtanja koliko i najneraskidivija veza ostala, stalno ih privlačeći natrag pod naljepnicu koja ih je proslavila davnih devedesetih godina prošloga stoljeća.
Reunioni Blura sada se tako čine poput niza neforsiranih okupljanja starih prijatelja, a opet bez patetično idilične aure: tu i tamo turneja, pa poneki koncertni album ("All the People", "Parklive"), pa uslijed svega i vrlo potentan, mada ne i epohalno definirajući album ("The Magic Whip"), kao da se sve to odigralo negdje u hodu, između zrelijih raščišćavanja starih razmirica i razmjene novijih glazbenih opsesija i iskustava. To što su odlučili snimiti još jedan album kao Blur samo po sebi nije ništa ni garantiralo niti ičim mamilo; baš kao da se i "The Ballad of Darren" naprosto dogodio, osmišljen u radnom raspoloženju kao prezentacija trenutnog stanja duha benda koji nije robovao kalupima ni dok je (spletom okolnosti) bio dio same mat(r)ice kao sabirnica stavki po kojima su se pravili stereotipi. Da, poput prethodnika iz 2015., i ovaj im album nosi tu neku nijansu zbog koje se doima slučajnim, ali je i začinjen svježim recepturama, onima koje ne robuju (ljepšoj) prošlosti, bez da je i negiraju...
Prvo što pak upada u uho, već nakon prvog slušanja "balade", poliran je zvuk prožet posebnom, blurovskom inačicom melankolije. Možemo to, naravno, odmah prikačiti izboru Jamesa Forda za producentsku rolu (umjesto uobičajenog Stephena Streeta) i prevladavajućoj baladnoj noti, odnosno, nešto sporijem tempu pjesama, ali "The Ballad of Darren" album je atmosfere postignute ne toliko unificiranim zvukom koliko onim čime pjesme – praktički, svih deset – odišu, što nenametljivo, možda i nenamjerno sugeriraju. A to je jasno samopoziciniranje njegovih potpisnika kao već vremešnih, iskusnih glazbenika i osoba, duhom ne nužno mladih koliko još rječitih i vitalnih, ali nikako i pukih nostalgičara ili jahača na starim slavama. Uvodna "The Ballad" krasotica je prepoznatljivih blurovskih kontura, ali tako divno ovovremenska da je teško zamisliti ljepše otvaranje albuma s ovim potpisom u trećem ovomilenijskom desetljeću. A takvih ima još, na potezu od jednako lijepe "Russian Strings" do završnih "Avalon" i "The Heights", koje, podcrtane Coxonovim masno fluidnim gitarama, govore o protoku godina bez brojanja i bez klišeja.
Za konkretniji mig nekoj od prošlosti tu je pak zadužena propošna (ali ne i preprpošna) "St. Charles Square", te eventualno možda i vrhunac albuma, singl "The Narcissist", kojom Blur možda najdirektnije dokumentiraju vitalnost svog današnjeg rukopisa. Za taj spoj migova i posvemašnje uronjenosti u opći i osobni present tense zaslužan je i zajednički rad na glazbi, po prvi put nakon dugo vremena, a sve na podlozi od tekstova koje je Albarn napisao tijekom nedavne turneje s Gorillaz. "The Ballad of Darren" (nazvan, inače, po nekadašnjem tjelohranitelju Darrenu Evansu, zaduženom za sigurnost članova benda) tako i, po prvi put nakon genijalnog "13", zvuči baš kao album benda Blur. Ne pojedinačnih priloga njegovih članova, već baš benda u punom, mladom smislu riječi. Zvuči kao sjajan album sjajnih glazbenika koji se više ne opterećuju što im donosi sutra, osobito ne kao bendu (što nagli rez na samom kraju albuma na određen način posebno sugerira). To je ta fora s njihovim starenjem ili sazrijevanjem – sve se čini slučajnim iako slučajnosti ne postoje i ne mora biti ničega dalje jer toliko je toga lijepoga već postignuto da bi se potencijalno kvarilo nekim planovima bez pravog pokrića. Blur su danas bend sposoban za ovako lijepe albume, baš kao što bez imalo grižnje savijesti mogu naprosto tek uživati u zajedničkom sviranju na nekoj od pozornica danas ionako rezerviranima prvenstveno za neke nove trendsetere.
Toni Matošin
/
« The Magic Whip 
