Review
Prije dva tjedna na tržištu i glazbenim platformama pojavio se još jedan zanimljiv album. Radi se o najnovijem studijskom uratku grupe Public Image Ltd (ili skraćeno PiL) s naslovom „End of the World“. Naravno, sam naslov zvuči u najmanju ruku 'isfurano' jer u ova apokaliptična vremena nakon Covid-a, sve evidentnijih posljedica klimatskih promjena, globalnog zatopljenja, vječito besmislenih ratova i jednakosti koja je često slovo na papiru, mnogi su umjetnici pa tako i glazbenici počeli osjećati da je ovo kraj svijeta. Razapet između naleta umjetne inteligencije i novih, starih ideja da je Zemlja ravna ploča, čovjek se nemoćno pokrio ušima i sliježe ramenima. Ako je Zemlja ravna ploča, možda je barem vinilna pa ima i drugu stranu? A s druge strane su valjda neke zanimljivije stvari, jer ova A strana se nekako previše iskrckala.
No, vratimo se naslovu ovoga osvrta. Već na prvo slušanje, može se reći da je album PIL-a, benda Johna Lydona, nekadašnjega frontmena legendarne punk grupe Sex Pistols možda čak i najinteresantnije od svega što je Lydon s PIL-om do sada snimio. A bilo je ovdje podosta toga, jer otkako je Lydon u siječnju 1978. napustio Sex Pistolse (bend bez kojega punka zasigurno ne bi niti bilo) i odlučio krenuti u eksperimentalne vode te oformio svoj Public Image Ltd., prošlo je već preko četiri desetljeća. PIL ili, kako je Lydon govorio, novi „anti-rock“ projekt, već je prve godine postojanja objavio zapažen album „First Isue“ na kojemu su spojili dub, noise, progressive rock, pridodavši mu čak i nešto primjesa plesne glazbe. Drugim su albumom „Metal Box“ pod utjecajem new vawea i reggae punka krenuli više u avangardnom smjeru a na idućem „The Flowers of Romance“, proširili su horizonte eksperimentiranja ali istovremeno počeli opadati u kvaliteti. Kriza je bila još vidljivija na idućim albumima; osim hitova „This Is Not a Love Song“ i „Rise“ nisu donijeli ništa nova. Svojim daljim radovima „Happy“, „9“ i „That What Is Not“ kretali su se u okvirima zlatne sredine s tendencijom laganoga pada u zaborav. No, reanimaciju i donekle obnovu uspjeha ostvarili su albumima „This Is PIL“ (2012.) i „What the World Needs Now...“ (2015.). Kroz cijelo ovo vrijeme Lydon nije zanemarivao da je upravo on Johnny Rotten, ključni frontmen punka, što je rezultiralo s nekoliko prigodnih okupljanja i nastupa pri kojima je sa svojim pratećim bendom vrtio turneje punk repertoara. U lipnju 2013. godine priliku ga je imala čuti i publika zagrebačke Tvornice. Premda bez one sirove snage Pistolsa, bilo je ovdje i dalje suspregnutoga bunta u stilu Lydonove rečenice: „Moji neprijatelji su institucije, vlade i religija“.
Od 2015. godine PIL nije objavio novi studijski album i najvjerojatnije je malo tko očekivao da će se ovo izdanje dogoditi. Je li Lydon čekao da ideje onako odleže i kvalitetno se akumuliraju ili ga je isprovocirao/aktivirao projekt Generation Sex u kojemu Billy Idol uz bivše članove Generation X. i Sex Pistolsa uspješno isfurava pjesme obje grupe te svojim nastupima grije srca starih (bivših) punkera - ne zna se. U svakom slučaju, uz četrdesetu obljetnicu svoga postojanja PIL je, eto, izbacio svoj jedanaesti studijski album. Dogodio se, dakle, „veliki prasak“ a što je najljepše - Lydon se odlučio i na promotivnu turneju.
„End Of the World“ zanimljiva je zbirka trinaest stilski raznovrsnih pjesama. Sve tekstove napisao je John Lydon, dok je glazba dio timskog rada sadašnjih članova benda - Scotta Firtha (bas), Brucea Smitha (bubnjevi) i Lua Edmondsa (gitara). Već uvodna, odlična pjesma „Penge“, pomalo mračnoga ugođaja, nagovještava da je album jedna osmišljena cjelina. “The path that leads to the way by the sea / Away from the harbour, where their eyes cannot see / I'll see you there / You'll be seeing me / Early morning in the fog / The depth of misery…“ Naslovna pjesma albuma „End of the World“ nalazi se već na drugom mjestu ovoga nosača zvuka. Gitaristički je riffovski eksplozivna, čvrstoga i jednostavnog ritma, s tekstom koji poručuje kako „nema predaje do kraja svijeta u kojem nema mjesta za slabiće i preseratore“. Nesumnjivo, stvar će biti prava poslastica za čuti i doživjeti uživo. Podjednako dobra ali potpuno različita od prethodne jest pjesma „Car Chase“. Ritmički je poprilično razbacana s podosta sintesajzera a u sebi sadrži elemenata popa i diska pomiješanih s Lydonovim vrištećim vokalom. Pjesma „Being Stupid Again“ napravljena je potpuno u stilu Sleaford Modsa, onako minimalistički, s basom i jednostavnim ritmom u prvom planu. Tekst joj je odličan, sadrži antiratne i ekološke poruke te općenito govori o gluposti ljudi na čelnim pozicijama. Ipak, jedna od najboljih skladbi ovoga albuma svakako je „Walls“, napravljena u funky ritmu s jednim od najboljih tekstova i to od onog prvog stiha „Your ignorance will be your fall from grace…“ pa nadalje. Možda pjesma „Pretty Awfull“ nije trebala biti na ovoj poziciji albuma jer je ritmički vrlo slična prethodnoj te je ponešto konfuznog teksta. Na sreću, ona je tek nešto slabija pjesma ove kvalitetne ploče, jer već sljedećom kompozicijom „Strange“, posebno stihom „Between the lines / There is the evil / That jealous fate / Before you reason...“, Lydon se ponovno vratio u sedlo i lagano 'ukaskao' u milozvučnu „Down On Your Clown“, pjesme u stilu Petera Gabriela. „Dirty Murky Delight“ zgodna je, zafrkantska pjesma dopadljiva na prvu, a „The Do That“ sigurno mnogo bolje zvuči uživo - ima onu punk osnovicu, s nešto naglašenijim ritmom te podsjeća na „Lust For Life“ Iggyja Popa. U početku je „L F C F“ pomalo monotona, posebno u prvom dijelu, jer se tek u drugoj polovici pjesme otkriva da je naslov u stvari skraćenica od riječi „liars, fakes, cheats, frauds“, dakle sastavnog dekora svačije svakodnevice. Do kraja albuma možemo čuti još dvije pjesme: „North West Passages“ (koja je ipak na njemu još jedan tek slabiji trenutak) i zanimljivu završnu, relaksirajuću pjesmu „Hawaii“. Produkcijski gledano, album je sasvim u skladu s duhom ovog vremena, a efektnu omotnicu koja prikazuje Don Quijotea koji stoji na Zemlji ispod Sunca oslikao je i osmislio sam John Lydon. Pripomenimo još da je osim u obliku CD-a, album objavljen i kao dvostruki bijeli vinil.
„Nisam ovdje zbog vaše zabave“, izjavio je jednom Johnny Rotten, „već ste vi ovdje zbog moje.“ Ipak, moglo bi se reći da je ovoga puta zabava - obostrana. John Lydon je s PIL-om napravio zreo, kvalitetan album uz, košarkaškim žargonom rečeno, tek nekoliko ubačenih lopti koje su se zavrtjele oko obruča bez da upadnu u koš. „End Of the World“ dostojna je proslava okrugle obljetnice benda i odličan povod za istoimenu turneju koju u Europi započinju već idući tjedan. Ovaj im je album, lako moguće, čak i najbolji od svih koje su do sada napravili. A možda nas s vremenom razuvjere i ponovno dokažu onu svoju staru: „I could be wrong, I could be right“.
Ivan Dukić
/
