Review
Nije slučajnost da je val ekspanzije kanadske indie scene započeo baš negdje u periodu kad je jedan od članova Broken Social Scenea sudjelovao u osnivanju izdavačke kuće Arts & Crafts s namjerom da putem nje izdaje albume svoga benda. BSS su započeli kao duo, sa Kevinom Drewom i Brendanom Canningom, koji su još uvijek glavni mastermindovi benda i koji su zajedno snimili ambijentalni prvijenac benda kojeg nije imalo prilike čuti mnogo ljudi (moram priznati ni ja). Međutim, do njihovog drugog izdanja You Forgot It in People iz 2002., prvog ikad za kuću Arts & Crafts, pridružilo im se mnogo kolegica i kolega glazbenika sa torontske indie scene i za taj album članstvo je već poraslo na zavidnu brojku od četrnaest. Eksplodirao je kao bomba i među kritičarima i među publikom koja ih je počela otkrivati, što je lansiralo ne samo karijeru BSS-a, već i svih njegovih članova, bilo u solo vodama, bilo u njihovim matičnim bendovima, uglavnom također zastupanim od strane Arts & Craftsa. Danas su svi zajedno velik dio onoga što Kanada nudi u manjim i kvalitetnijim nakladama, a Toronto jedna od novih indie Meka. Pa, evo nam nove eksplozivne ploče iz Toronta.
Od You Forgot It in People nadalje, svi albumi BSS-a, uključujući i one iz nedavno započetog serijala Broken Social Scene Presents kojim dovode u fokus jednog od članova, dočekani su s nešto manjim entuzijazmom od strane kritike, uz glavni argument u stilu: super su to ploče, ali nisu kao You Forgot It in People. Publika je, s druge strane, sve mnogobrojnija te i dalje jednako oduševljena, valjda svjesna činjenice da je jedino što nedostaje onaj prvotni element iznenađenja – nijanse i inovacije od albuma do albuma nikada ne mogu biti toliko drastične kao što je razlika između nepostojanja i postojanja benda. Uz to, teško je ne cijeniti činjenicu da njihov čoporativni, kolaborativni pristup glazbi još uvijek netaknuto funkcionira, i da kao bend uspijevaju čvrsto zadržati svoj identitet, unatoč stalnim izmjenama i dopunama sastava, uz samo nekoliko ključnih figura.
Uz nešto suženi sastav, ako devet stalnih članova, od kojih su uglavnom svi vokalisti i multinstrumentalisti, podržanih sa još dvadesetak gostujućih smatrate suženim, svi sastojci za novu uzbudljivu BSS ploču su tu. Njihova sposobnost da stvaraju male i snažne rock simfonije sa gitarama, i to sa puno gitara, jednom ispod druge i jednom iznad druge, još uvijek je zapanjujuća. Ako vas već ne osvoje same gitare, tu su širok izbor vokalista i raznorazni vokalni aranžmani, od solo nastupa do harmonija, distorzija i filtriranja, orkestracije u obliku klavijaturnih minijatura, drum-breakova, eksplozija trubača i gudača, te povremeni iznenadni izleti u elektroničke blip-blip džungle, sve zaokruženo besprijekornom i inventivnom produkcijom. Vidi se da si sada mogu priuštiti stvarno skupi studio, i drago mi je da bar jednom mogu reći da to ide u prilog nekom bendu. Kao što smo od njih i navikli, svakom pjesmom očešali su neki od mnogobrojnih pop-rock podžanrova, iako su art-rock, post-rock i baroque-pop temelji još uvijek prisutni. Neću se ni pokušavati upuštati u daljnje opisivanje njihovog kompleksnog zvuka, to je nešto što zaista morate čuti, a Forgiveness Rock Record je jednako dobra početna točka za to kao i bilo koji od njihovih prethodnih albuma. Moram vas samo upozoriti da su vrlo zarazni i zavodljivi i da će kod ljubitelja glazbe sklonih privremenim ili dugotrajnijim opsesijama najvjerojatnije i aktivirati neku vrstu takve opsesije.
Kao jedino teoretsko objašnjenje BSS fenomena napamet mi pada «jednadžba» iz koje su potpuno izbačena ega svih uključenih u projekt, a zadržan individualni talent i virtuoznost, za cjelinu koja je u konačnici zaista više od puke sume sastavnih dijelova. BSS odbijaju naslov supergrupa, i.e. grupa sastavljena od zvučnih faca iz drugih grupa, tvrdeći da je na indie sceni sasvim uobičajeno da glazbenici sudjeluju u više projekata i da im se putevi križaju na mnogo načina. Složila bih se s njima, uz dodatnu napomenu da većina bona fide supergrupa formiranih navrat-nanos, unatoč tome što na papiru zaista djeluju kao dream team, u stvarnosti najčešće predstavljaju razočaranje. Da povučemo sportsku analogiju, uvrštavanje Kobea Bryanta i LeBrona Jamesa u istu ekipu ne bi rezultiralo utakmicom u kojoj bi ekipa zabila 200 koševa. Kao prvo, preko 130 baš i ne ide često, a sva je prilika da bi obojici učinak bio debelo ispod uobičajenog, jer je vrlo teško natjerati jedan veliki ego da asistira i napravi mjesta za drugi veliki ego. Povećajmo taj broj na pet članova, i imamo situaciju koju je nemoguće razmrsiti i vrlo velik rizik da će se sve pretvoriti u boksački meč. Stoga, BSS mi se čine kao sasvim opravdana meta nekog psihološkog istraživanja o međuljudskim odnosima.
Kao zanimljivost, sa stranih portala prenosim vam raspravu o tekstu jedne od pjesama sa albuma, Texico Bitches. Dok jedan kritičar tvrdi da je to pjesma o strahu od usamljenosti, drugi je apsolutno siguran da se tu radi o nedavnoj naftnoj katastrofi u Meksičkom zaljevu (na koju su BSS onda stvarno promtno reagirali, s obzirom na datum izlaska albuma). Može biti da su obojica u pravu i obojica u krivu - ta pjesma može biti i o jednom i o drugom, a i o tko zna čemu između a zapravo je ono što vi želite da bude, što je odavno sasvim legitimna metodologija rock glazbe. Snaga riječi može biti i u njihovoj enigmatičnosti i ponekad apsurdu koji je ostavljen slušatelju za interpretaciju, ili je glas je samo instrument a glazba zapravo jedini medij kojim se prenose emocije. Primjeri – iz diskografija sve samih stupova indie rocka – Sonic Youtha, Pixiesa, Pavementa, Yo La Tenga. S druge strane, odmah će vam biti jasno o čemu govore genijalne World Sick i Sweetest Kill, a ti kontrasti još jedan prilog činjenici da BSS mogu funkcionirati na mnogo različitih razina.
Čak i mjestimično upadanje u tematske depresije u pojedinim pjesmama ne mijenja činjenicu da je Forgiveness Rock Record ultimativna feel good ploča, zabavna, inventivna, energična, topla i emotivna, ekspresija čiste snage glazbe. Je li o oprostu, o tome vi odlučujete. BSS su njen naziv iskoristili kako bi na promotivnoj turneji ljude tjerali da se na sav glas deru «I'm sorry!», krećući od sasvim razumne pretpostavke da smo svi nešto zgriješili. Vjerujem da je i svakom od njih individualno zbog nečega žao, ali im kao ujedinjenom čoporu pod nazivom Broken Social Scene ovoga puta zaista nemamo što opraštati.
/
« Broken Social Scene 
