Review
Prošle je godine u sklopu izdavačke kuće Dallas Records objavljeno vinilno reizdanje prvoga albuma riječke grupe Let 3. Dobar je to potez izdavačke kuće koja je tako još jednom dokazala da vodi računa o dostupnosti sada već klasičnih albuma hrvatske scene. Obnovila je uspomene onima koji ga se rado sjećaju, ali je omogućila i proširenje glazbenih horizonata novim generacijama. Album je prvi puta objavljen početkom travnja 1989. godine, dakle prije čak trideset i pet godina i pitanje je koliko je originalnih primjeraka uopće sačuvano. Naravno, možda je preoptimistično očekivati da će ga slušati njihova današnja publika koja je zadovoljna pop-kič hitom „Mama ŠČ“, ali album je svakako vrijedan upravo onom dijelu njihovih slušatelja koji cijene najraniju fazu rada ovoga benda.
Inače, Let 3 su svoj prvijenac snimali od lipnja do prosinca 1988. u ljubljanskom Studiju Tivoli, a produkciju je izvrsno odradio Goran Lisica. U povijesti benda stoji da su osnovani 1987. i to nakon što su promijenili naziv iz Let 2 u Let 3. Spomenuti Let 2 objedinio je Damira Martinovića - Mrleta iz Termita i Strukturnih ptica sa Zoranom Prodanovićem Prljom iz Umjetnika ulica s ostalim članovima prve postave. Iste su godine na kompilaciji „Rijeka – Pariz – Teksas“ objavili svoje prve dvije pjesme. Od samoga su početka plijenili pozornost dramaturškom i stilskom dotjeranošću svojih nastupa začinjenim specifičnim humorom koji je istraživao krajnje dosege i mogućnosti provokacije. Danas ovaj sastav iza sebe ima čak 11 studijskih albuma od kojih su mnogi, posebno oni najraniji, doživjeli značajna priznanja kritike. Tijekom godina širili su svoj krug poklonika, a opću naklonost publike i popularnost stekli svojim nastupom na prošlogodišnjoj Dori.
Ipak, prije nego što krenem u analizu ovoga albuma, osvrnut ću se na jedan općeniti problem, a to je - procjena vrijednosti djela nekoga benda. Slojevita je to i složen postupak, a onaj tko se primio toga posla trebao bi uzeti u obzir vrijeme u kojem je nastalo, produkciju, aranžmane, likovno oblikovanje, ujednačenost i trajnost pjesama te malo 'osluhnuti' njihovu poruku. Trebalo bi ga valorizirati kako s instrumentalne tako i tekstualne strane, a pri svemu tome, koliko god se može, isključiti pristranost i subjektivnost. Smatram da bi za ocjenjivanje albuma pogodnija bila skala od 1-10, jer svakako bolje nijansira ukupnu vrijednost nekoga djela. Jer, album koji je dobio ocjenu 5/10 sveden na skalu od 1-5 ima jednako ocjenu „dobar“ kao i onaj kojega smo procijenili na 6/10, a onaj sa 7/10 „vrlo dobar“ je poput onog s ocjenom 8/10. A ruku na srce, razlike ponekad znaju biti i poprilično velike. već i ocjenjujemo skalom od pet ocjena, mogli bismo je definirati ovako: odličan onome koji to uistinu zaslužuje, jer je ostvario antologijsko djelo trajne vrijednosti, s odreda kvalitetnim pjesmama izvrsnih aranžmana i produkcije. Odlični albumi oni su kojima se uvijek rado vraćamo, jer ih možemo slušati u cijelosti i odjednom, bez ikakve zadrške, a najčešće nas pozivaju na ponovno slušanje. Ocjena 'vrlo dobar' trebala bi ići onome tko je napravio nešto iznadprosječno, a do savršenstva mu manjka tek poneka sitnica. 'Dobar' je, kao što i sama riječ kaže, kvalitetna ocjena. Dobri albumi imaju glavu i rep, na njima se nešto posebno ističe (glazba ili produkcija), ali im nešto ipak manjka. Možda je to jasnija struktura, koncept ili pak nešto kvalitetniji tekstovi. Album može biti 'dobar' i unatoč nekoliko pjesama koje nećemo poslušati do kraja ili ćemo ih ponekad u svojim slušanjima i preskočiti. S druge pak strane, 'dovoljno' je ono što je ispunilo tek osnovnu normu, prolazno je, pa i ne zaslužuje neku naročitu pozornost, premda nije niti u potpunosti loše.
Ali, ocjene recenzija na ovome portalu nažalost se baš i ne mogu pohvaliti širinom spektra od 1-5. Je li to stoga što se biraju prema osobnim afinitetima ili se u širokom luku zaobilaze zahtjevniji i problematičniji albumi. Kako bilo, u većini slučajeva daje se ocjena 'vrlo dobar', dok posebno prema domaćima, petice 'pljušte' kao u udrugom polugodištu osmoga razreda kad učitelji podliježu očekivanjima roditelja i izlaze u susret učenicima (onako „za njihovo dobro“) kako bi prikupili što više bodova i upisali srednju školu koju žele. Pri tome je i u ocjeni albuma učinak neobjektivnoga ocjenjivanja potpuno isti: s poklanjanjem odličnih ocjena onima koji to i ne zaslužuju, umanjuje se trud, vrijednost i znanje pravih odlikaša.
Sve sam ovo napisao kako čitatelj ovoga portala ne bi na prvu pomislio da je „Two Dogs Fuckin'“ tek „još jedna petica u nizu“. Objektivno, album je posebno kao prvijenac izuzetno dobar, a osobno pridodao bih da mi je ovaj album Leta 3 ujedno i najdraži.
Na „Two Dogs Fuckin'“ se nalazi devet vrlo zanimljivih i kvalitetnih pjesama. Prva od njih je „Sam u vodi“: lagana, pomalo mračna, alternativna pjesma, koja zanimljivo spaja post punk, rock i psihodeliju te nas elegantno uvodi u dubine svijeta njihovog avangardnog sounda. Uz osnovnu postavu (Mrle, Prlja, Miki, Tubin i Gigi) kao gosti se pojavljuju Raoul Varljen na sintesajzeru koji je odsvirao jedan lijepi solo u drugom dijelu pjesme te Igor Leonardi koji je efektima na gitari svakako obogatio pjesmu. Na nju se nadovezuje brza „Ne trebam te“ koja se može tumačiti kao antiljubavna pjesma ali i ona koja odbacuje svaku ovisnost o suvišnom. S mnogo psihodeličnih gitara, kao da oživljava zvuk The Birthday Party ili ranog The Bad Seedsa. Još je brža i „luđa“ iduća pjesma „U rupi od smole“. Mrle bombardira s basom u bjesomučnom ritmu, a gitare pršte kao u stilu Bauhausa. „Armada“ je instrumental u kojem bubnjeve svira odličan Siniša Banović. Uz ponešto krikova i neobičnih vokala, agresivnog ritma u stilu alternative i progresive svakako je jedna u nizu zanimljivih pjesama koje su bile atipične za vrijeme u kojem su se pojavile.
„Ciklama“ je kratka pjesmica snimljena vjerojatno na nekom koncertu u kojoj se Mrle igra na basu. U čemu je njezina svrha na ovome albumu nije jednostavno odrediti, ali motiv „Ciklame“ pojavit će se i na nekim kasnijim njihovim radovima.
Drugu stranu ploče otvara pjesma „Izgubljeni“, definitivno jedan od najvećih hitova ove grupe. U zanimljivoj strukturi pjesme možemo razaznati sopile kao ubačeni etno-element, a tekst je izuzetno jednostavan, što je svakako dobro za pjesmu koja je ujedno najvjerojatnije i njihova koncertno najizvođenija. „Zora“ je još jedna teža, psihodelična skladba koja plijeni pozornost svakog ljubitelja alternativne glazbe. Koliko god da je dobra pjesma „Niotkuda“ je ipak malo predugačka pa pred kraj izaziva određeni zamor, ali ploču više nego izvrsno završava lagana kontemplativna, tekstom baš i ne pretjerano optimistična pjesma „Veliki dan“. U njoj možemo čuti i kvalitetan sitar velikog slovenskog kantautora, nedavno preminulog Martina Lumbara. Spomenimo još da je jednostavan ali funkcionalan omot ove ploče osmislio Dalibor Laginja, a grafičko oblikovanje reizdanja Dejan Kršić. Izvršnu produkciju reizdanja potpisuju: Goran Lisica, Damir Martinović, Zoran Prodanović, Bojan Mušćet i Sanjin Đukić.
Na skali od 1-10, ovaj album definitivno osvaja ocjenu 9/10. Naime, ima tek par sitnica koje bi mu se mogle zamjeriti: nedostatak čvršćeg koncepta, eksperimentiranje i psihodelija koja povremeno bukom dovodi do kolizije s osnovnom melodijom, ali ipak, nastavno na moju raniju priču o ocjenama recenzija, zaključio bih da se album od ostalih manje zasluženih odličnika uistinu razlikuje; izvrstan je na svim razinama - glazbeno, tekstualno i produkcijski. Premda naoko sasvim jednostavan u stvari je dubok i pravi avangardni uradak koji je, kada se pojavio, galopirao daleko ispred svojeg vremena. Stoga i ne čudi da je i danas, 35 godina kasnije jednako svjež, inovativan i zanimljiv. „Two Dogs Fuckin'“ nesumnjivo je bio izvrsna odskočna daska za Let 3 koji je njime kvalitetom i kreativnošću dokazao da zaslužuje posebnu pozornost već na samom početku svoje karijere.
Ivan Dukić
« Two Dogs Fuckin' 
