Review
Prošla su zlatna vremena kada su sa splitske scene redovito lansirani u prvu domaću glazbenu ligu čistokrvni kapitalci, svima dobro poznata imena, pravi predvodnici različitih stilova.
Jesu li se na splitskoj pomalo ocvaloj glazbenoj sceni pojavila neka nova imena čiji dijametralno oprečni glazbeni sadržaji donose ugodno iznenađenje i osvježenje, čiji su apetiti i afiniteti usmjereni prema zasluženoj slavi i nastavku tog niza?
Peacefool Snyte svoje su prve glazbene korake (moguće) napravili u inkubatoru, glazbenoj manifestaciji Evo Ruke, koja se godinama tradicionalno održavala u splitskom Đardinu. Iz istog su se „legla“ na uspješnu karijeru upustili i The Splitters, bend koji iza sebe ima već tri snimljena albuma i donekle pozitivno iskazani interes publike i kritike.
Zašto spominjem ova dva benda?
Iz jednostavnog razloga što će za priznanje i uspjeh izvan lokalne scene morati proliti puno „krvi, znoja i suza“ (Splittersi su nešto od toga već kapitalizirali) – jer se glazbene staze ovog dvojca ne nalaze u mapama glazbenog centra moći u kojem se i puno beznačajnijim glazbenim sadržajima daje puno više prostora i valorizacije (često i nepravdano).
Pa posvetimo se prvom navedenom bendu. Ako se pitate kojeg vraga znači intrigantno ime Peacefool Snyte, odgovor se krije u svojevrsnoj igri rijeći peacefull i snyte, što bi se moglo prevesti poput mirne prevare, ili kako to sami članovi benda napominju: „Nama to znači miroljubljivi div. Snyte je izmišljeni lik, dobar, budalast, smiren, a opet moćan i dojmljive pojave. Snyte također podrazumijeva prevaru, ali na pozitivan način, jer naša glazba zna biti zavaravajuća, mekana, ambijentalna, pa preraste u energičnu psihodeliju, ovisno o trenutku“.
Inače, bend je osnovan 2020 godine, dolaskom pjevača Gordana Bulića mjenjaju svoj hard rock/blues habitus prema ambijentalnom, indie popu i grunge zvuku. Ostali članovi su: Hrvoje Bandić (solo gitara), Željko Agnić (bas gitara) i Teo Frana (bubnjevi, udaraljke). Treba spomenuti i čovjeka iz sjene, producenta, praktički petog člana imenom Ivan Cinotti (klavijature) . Inače, ovo im je prvi album (drugi je u nastajanju).
Gore navedena (kako sami kažu) mješavina zavaravajuće, mekane, ambijentalne, psihodelijske glazbe može značiti prkos kategorizacijama, što može biti zavodljivo, no mnogo puta zna odvući glazbu u karikaturalne vode.
Na sreću, za Peacefool Snyte mogu kazati da nastavljaju dugu splitsku tradiciju baštinjenja dobrog glazbenog ukusa iz jednostavnog razloga što je njihova glazba, glazba sa ispravnim stavom.
A taj ispravan stav dobrim dijelom krije se u uzorima i inspiracijama prema kojima su članovi benda ispolirali svoj trenutni zvuk. Teo Frana je slušao Zeppeline, Floyde, Joea Morella (svirao je s Daveom Brubeckom), John Bonhama, Bernarda Purdiea (odlični basist koji je obožavao funk); Hrvoje Bandić je svoje gitarske vještine brusio slušajući Blackmorea, Gilmoura, Claptona i Knopflera; Gordan Bulić je volio Beatlese, Smashing Pumpkins, Doorse i Sir Paula; dok je Željko Agnić uzore imao u Mikeu Porcaru (Toto), Johnu Entwistleu, Marcu Hietali (Nightwish).
Peacefool Snyte suvereno kontroliraju svoj glazbeni habitus kroz svirku koja svoje temelje pronalazi u glazbi 70-tih i 90-tih. Iskreno rečeno Peacefool Snyte ne otvaraju vrata prema nekoj novoj glazbenoj galaksiji, jer je to danas (makar po mom skromnom mišljenju) nemoguća misija, ali je zato njihova glazba postojana, tečna i priljepčiva u svojoj varljivoj „jednostavnosti“; njihove verse i note kapilarno teku kroz cijeli materijal, bez agresije koja je nekome jedina svrha, jer bi agresija na ovom uratku bila apsolutno nepoželjan gost.
Uz majstorski posložen aranžerski rad prisutan u svih osam pjesama ujednačene kvalitete, sve pjesme su na englekom jeziku iz jednostavnog razloga što bend gaji ambicije proboja na internacionalno tržište.
Ponekad melanholične rezonance uvjerljivo hrane dušu kroz primjerenu melodičnost i odličnu glazbenu scenografiju kroz koju su realizirani sjajni vokalno instrumentalni slojevi kojima obiluje njihov glazbeni svijet.
Gitarski rad je vrlo uvjerljiv i nenametljiv u solažama i detaljima, ritam sekcija u potpunosti poštuje sve postulate koje mora posjedovati, vokal u ukupnoj sceni nema epozodnu ulogu, naprotiv.
Recenzija i nije baš najaktualnija, iako je album izdan prošle godine, ipak smatram da ga je vrijedno zbog svoje kvalitete predstaviti bez obzira na moj lokalpatriotizam.
Đorđe Škarica
/
