Review
Ha, ha, ha; vani se priča oko ovog zadnjeg albuma The Rolling Stonesa već vrti i više od 10 dana, a mi obični smrtnici morali smo čekati baš 20. listopad kada je "Hackney Diamonds" službeno vani.
Da mi je netko prije samo desetak godina rekao da ću 2023. godine pisati ove rečenice za "stare prdonje" rekao bih mu: "daj me nemoj pa oni su već davno dali svoj maksimum. Od ovih starkelja se fakat više nema kaj očekivati, oni su povijest, oni su legende, dinosauri, fosili, oni su aorist rocka." Kad ono, koja pljuga! Te fosilčine opet su nam svima pljunule u facu, isplazile svoj jezik, ritnule nas u stražnjice, opalile gitarama po leđima i samo lagano rekl: ne baljezgajte već se primite preslušavanja još jednog (kad su oni u pitanju, ne znam kojeg po redu) istinskog remek-djela rocka.
Na sve oko ovog zadnjeg albuma Charlie gleda i prati sa svojim širokim osmijehom i kao da im govori, poručuje: e dečki, znao sam da ćete razvaliti, ali tako... stvarno niste normalni, odite doma čuvati praunuke... ha, ha, ha...
Ako ste očekivali da ću vas zamarati pustom faktografijom gadno ste se prevarili, ovo je tekst čovjeka koji od svoje desete - jedanaeste godine života sluša tu "mjuzu" pa tako je sa svojih 12-13 godina došao i do ovih dlakavaca i okinuo se na prvu slušajući neke njihove pjesme sa singlica koje su poput lista papira, savitljive, svirale na gramofonu na 33 okretaja, a ne na 45 kao ostale singlice, a do njih smo dolazili u nekadašnjem Džuboksu ('ko zna - zna, a 'ko ne zna, njemu nema pomoći).
Od tuda idu ove moje rečenice, koje vuku tu poveznicu već punih 50 godina.
Roger Waters je svojom verzijom legendarnog DSOTM (Redux) opičio po ušima sve one koji su mislili da više nema što za odsvirati. Samo 13 - 14 dana kasnije to isto, ali puno energičnije donosi ova ekipa.
Sve to mi se čini kao da klince, nakon što su dugo bili zatvoreni u kući, pustiš da se igraju vani u dvorištu, a oni se doslovno razlete posvuda. I stoga, Rolači ne samo da su nas ošinuli po ušima, već su nam po tko zna koji puta učinili sve ono što je već napisano na početku ovog teksta.
Danas, 20. listopada, bez imalo zadrške mojim zvučnicima "piči", roka mjuza ovih fosilčina koji praše kao što mnogi puno, puno, punoooo mlađi bendovi ne sviraju. Starci su prolupali? Ne, nisu, starci rade samo ono što jedino znaju, dobro se zabavljaju i sviraju rock.
OK, OK, tu je lik Andrew Watt koji je želio samo jedno, da Rolači zvuče ko Rolači. Gle vraga, pa čovjek nije poželio da zvuče kao, 'ajde recimo Genesis. Prije par dana pisao sam o tom fenomenu, a vezao uz Bou II i evo ti sad, ta se priča samo tako otvorila. Svaki bend zvuči i možda će dati najbolje od sebe kada rade i stvaraju baš onako, u svom okružju, kako samo oni vole i znaju. Kada se to postigne možda sve ispade upravo onako kako se to dogodilo Rolačima. Svemirski, ludi, blistavo fantastični riffovi Keitha Richardsa i Mick Jagger koji zvuči istinski energično. U kompletom paketu dobili smo albumčinu koja će definitivno obilježiti ovu godinu, naravno uz Watersov DSOTM (Redux). Baš me zanima tko će biti prvi, tko će zapečatiti ovu ludu 2023. godinu. Glasam za... a ne, još je malo prerano, neka prođe barem još mjesec dana!
Paul McCartney je očito preporučio Stonesima Andrewa Watta, koji je shvatio da ono što publika 21. stoljeća želi je da Rolling Stonesi zvuče kao Rolling Stonesi. TOČKA! Ajmo starkelje na posao pa da vidimo tko što može. Ti vrapca, fosilčine rokaju sve u 16! OK, uz njih tu je i Lady Gaga, koja svojim vokalom potpisuje "Sweet Sounds Of Heaven", ostala gostujuća ekipa drži se podalje od mikrofona i stoga nam Paul McCartney donosi vrlo iskrivljen i neobičan sound.
Uostalom, poslušajte bas u "Bite My Head Off", dok se Elton John i Stevie Wonder drže svoje klavirske stolice, i to je to. Ne čačkaj mečku da ne dobiješ po prstima!
Preporuka
Ako je nešto bitno, a tiče se albuma "Hackney Diamonds", onda je to činjenica i neporeciva istina da je ovaj novi album The Rolling Stonesa prepun dobrih stvari. A upravo pjesme, potencijalni hitovi i singlovi čine neki album dovoljno dobrim i kvalitetnim da to publika "popljuga" samo tako, kao od šale.
Jednostavno, na kraju ne mogu ne spomenuti "Rolling Stone Blues", koja je meni, i to ne zato što je blues, posebna furka, već zato što blues kao glazbeni izričaj daje taj osjećaj konačnosti, ali istovremeno donosi i ozračje bezvremenskog. Sirovo, akustika doslovno odzvanja, ova verzija pjesme po kojoj je bend dobio ime, "Rolling Stone Blues" Muddyja Watersa,"usnjak" Micka i Keithova svirka Gibson gitare iz 1930-ih, baš sličnu onoj, koju je koristio Robert Johnson. Gdje ćete bolje!? Pa kako završiti novi album? Na način kako je cijela ova njihova priča i počela prije šezdeset godina... BLUESom!
Yours,
Mladen Lončar - Mike
« Grrr Live! 
