Review
Poklonici suvremenog folk rocka dugo su čekali drugi album ovih ljepuškastih i iznimno talentiranih Engleza koji su osvojili publiku diljem svijeta svojim nastupima uživo. U naše krajeve još nisu kročili i dok se nadamo da će neki od nadolazećih festivala ugostiti ove talentirane folk rock glazbenike ne preostaje nam drugo nego preslušati njihovu novu ploču i ocijeniti hoćemo li se nastaviti nadati.
Prvijenac Sigh No More bio je svojevrstan izlazak u javnost, pokazatelj što se od njih može očekivati i što svojom glazbom žele reći dok se od nastavka priče očekivalo da podeblja njihovu definiciju i možda čak dotakne neke druge sfere njihovog šarenog spektra instrumenata. Kako god bilo dočekala nas je još jedna kvalitetna kompozicija i čak nešto bogatiji zvuk u usporedbi s prijašnjim uspješnicama.
Već na samom početku jasno je da su momci kroz gotovo neprestane turneje diljem svijeta otkrili formulu za prave live uspješnice i preuzeli ono najbolje sa svog debitanskog uratka da bi, uz dosta tekstualne tenzije, ubrzali tempo i pojačali sveukupan glazbeni dojam u najvećem hitu albuma I Will Wait. On je kao pravo progresivno dijete hillbilly roditelja iskočio još davnih dana kao prvi singl. Oduševio je kritičare i publiku količinom milih nota bendža i karakterističnim grubim vokalima dok mu niti tekst ne zaostaje u kvaliteti i dubini. Dok slušatelj kontemplira koga on to stvarno čeka, već u drugoj strofi atmosfera je količinom napetog zvuka i harmoničnih dionica vidno uzburkana kao i emocije što im stežu žice bendža.
Premda je bilo polemike oko vjerskih konotacija koju nose pojedine pjesme poput Whispers In The Dark članovi benda jasno su istaknuli da u njihovoj glazbi nema ničeg evanđeoskog niti vjerski usmjerenog. U svojoj srži njihova glazba služi tome da postavlja pitanja koja oni sami u običnom razgovoru ne bi postavili. Premda tekstovi daju naslutiti upravo suprotno, Marcus svojom vokalnom hrapavošću i naglašavanjem rima uspjeva obojati pjesme dovoljno dobro da zvuče vrlo toplo i nepristrano. Ne može se reći da je album nešto posve novo i pametno, ali priča dobru priču i donosi standardan zvuk Mumforda koje obožavatelji vole, a ni ostalima nije teško poslušati.
Markus Dravs koji je inače poznat po svojoj suradnji s grupama Arcade Fire i Coldplay te radu na Sigh No More imao je značajan utjecaj i na ovaj album što je, s obzirom na uspjeh prethodnog albuma, posve očekivano. Tako pjesme poput Holland Road ili The Boxer zvuče kao nastavak priče koju započinje The Cave.
Bogate orkestracijama i dodavanjem truba brže pjesme osvajaju dinamikom dok ostale, većinom laganice, pridobiju slušatelja brojnim instrumentalizacijama koje razbija snažni i sneni vokal. U ovo vrijeme kad je indie-folk s dodacima rocka na vrhuncu Mumfordi izdaju album sličan prvome što se pokazuje kao dobra odluka i prilično dobar jesenski i zimski soundtrack.
Željka Bešić
/
