Review
Poznato je da rock posjeduje brojne derivacije, od kojih se jedna uporno, žilavo proteže, figurativno rečeno od Adama pa do danas. Riječ je o psihodeličnoj glazbi koja kroz svoje nesputane slobode izražavanja skoro neprirodno mami brojne glazbenike diljem svijeta. Jer je ono što su posijali kroz nepostojanje zadanih formi i esenciju psihodelije Pink Floydi u Velikoj Britaniji, a Grateful Dead u SAD zaista je predstavljalo sočan mamac. Mamac koji zna rezultirati opojnim nektarom, ujedno i neprobavljivim sadržajem, ovisi o porijeklu inspiracija. Istina je da se te inspiracije ne isprepleću, naime teško se sonični anđeli i demoni autora šetaju po istom mjestu.
Umijeće je ne utopiti se u toj glazbenoj bujici koja je određena parametrima u kojima je raznolikost imperativ.
Jedini ispravan način je da te sjene tog opredjeljenja ne dostignu, jest njihova svježina i nesputanost.
Jedan od krakova te hipnotičke hobotnice pružio se na očito plodno tlo, najmanji i najstariji kontinent - Australiju.
U priču o psihodeliji treba obavezno uvrstiti kaos, homogeni prostor, personifikaciju snage koja okružuje uređeno stvaranje i figurira kao njegov omotač.
Glazbeni „kaos“ predstavlja izvrtanje utvrđenog reda, kontraproduktivan je za svog/svoje autore ako nije kontroliran, što zahtjeva hrabrost, teško ponovljivu iskričavost, gotovo savršenstvo u umjetničkom integritetu.
A tu su junaci ove recenzije na poznatom terenu, jer je njihov ples po gore spomenutom omotaču nepredvidiva, ali poštena i iskrena igra uređenog/poznatog i smjelog, a koja ih nikada nije odvela prema poznatoj sudbini jednog od najboljih bendova tog žanra kojeg su neki opisali kao grupu psihopata koji kreštavim kadencama i pulsirajućim tempom napadaju sva osjetila. Ako niste prepoznali, riječ je o The Velvet Underground.
KGLW su zaista produktivan bend, u tekućoj godini ovo im je drugi uzastopni album (možda ne i zadnji). Ipak, teško će nadmašiti 2017 godinu i hiperprodukciju od čak 5 albuma. Ukupna diskografije (18 albuma u 11 godina) podrazumijeva dvije opcije: A) KGLW su shvatili da život nema reprizu, B) KGLW imaju poveliki ego.
Ništa čudnog ako se dogodi da u tom labirintu bezbrojnih albuma i pjesama ponekad sami sebi zapletu noge, podižući pri tome ponekad unikatnu, ponekad dosadnu prašinu. Unatoč tome njihov glazbeni kanon, ponekad mekan, ponekad žestok, ponekad sintetiziran odavno je priskrbio vjernu i brojnu armiju simpatizera i naklonost kritike.
Inače L.W. je nastavak, brat blizanac prethodnika K.G. objavljenog u studenom prošle godine.
Prepoznatljivi koloplet raznih stilova i melodija (popa, psihodelije, istočnjačkih i afričkih ritmova, funka stanuje i na ovom albumu koji ne predstavlja zamornu šetnju (kako za koga) između slika, dapače, crv znatiželje neodoljivo vuče slušatelja ka narednoj pjesmi. Očita je ovdje, uostalom, i često ponovljana strast za ritmom, kao i gotovo dječačkim guštom za sviranjem. I naravno sinkroniziranim kretanjem po trasiranom putu na kojem su stalnoj potrazi za novim izazovima.
Generalno, album je konekcija njihove psihodelije i istočnjačke glazbe s žešćim ritmovima.
„If Not Now, Then When?“ ima dijabolični/distorzijski gitarski intro koji naginje istočnjačkoj glazbenoj kulturi, podržan adekvatnom bubnjarskoj rolom, s totalno funky nastavkom i impostiranim falseto vokalom. Utjecaj orijenta nastavlja se u poticajnoj za gibanje „Static Electricity“ sa dominirajućom gitarom, odličnim bubnjanjem, idealnom podlogom za frenetičan ples turskih derviša. Isoj se sličnom atmosferom pridružuje i „Supreme Ascendancy“.
„Ataraxia“ je oživjela vokalne interpretacije Marc Bolana, gotovo zaboravljenog predstavnika glam rocka, dok je „K.G.L.W“. dobar podsjetnik na mračne i teške note Ozzyja i društva iz najboljih dana. Psihotični Iron Man opet stupa teškim koracima. Siguran sam da nas ova pjesma čeka na njihovim ljetnim koncertima na tvrđavi sv.Ane u Šibeniku.
Jesu li inspiraciju za jedan od vrhunaca albuma, hipnotičku „Pleura“ pronašli u sedmo/osminskoj mjeri naših najjužnijih susjeda iz bivše države nećemo sigurno nikada doznati?
Nakon intezivnog slušanja mogu izvesti zaključak da ovaj album sadrži (za neke) uznemirujući sadržaj, dok će se neki drugi zaklinjati u njega. Istina je, kao i uvijek negdje po sredini.
Đorđe Škarica
/
« Gumboot Soup 
