Review
Nepuna godina protekla od objavljivanja nastupnog albuma "Horehound" bila je više nego dovoljna – mala supergrupa s afinitetima prema neobuzdano elektrificiranom bluesu po drugi nam se put obraća s daljnjim razradama svoga koncepta i misije, još uvjerljivija, još čvršća. Ukratko ponovimo gradivo... U ozračju hipersugestivnog Nashvillea okupili su se frontman White Stripesa Jack White, pjevačica The Kills Alison Mosshart te Dean Fertita iz Queens of the Stone Age i Jack Lawrence, inače aktivan u The Greenhornes i još jednom Whiteovom off-projektu, The Racounters. Ideja? Kroz jako dobru zajebanciju opaliti najljepljiviji, najmasniji, najheavy blues. Misija? Rasturiti. Prvi korak? Sjajan album ili moćan session – kako kome drago – "Horehound". Zapaljive svirke i brzo natrag u studio, gotovo bez pauze. Dok kemija traje, dok energija prijeti prsnućem. "Sea of Cowards" je nužno postao nova visokokalorična slastica. Ili ljutica, da budemo gastronomski bliže istini.
Kad raspale punim arsenalom već s uvodnom "Blue Blood Blues", s Whiteom za mikrofonom, nema nikakve sumnje da na sljedećih tek nešto više od pola sata neće biti zadrške. Zvuk je još masniji, ekipa još uigranija, a cjelokupni dojam još bezobrazniji. Uz to, kao da su dodatno osuvremenili svoj naftalinski zvučni zadah, pa se tako iznimno dojmljiva "The Difference Between Us" može opisati atributima svemirsko i močvarno u kombinaciji, a još jedna udarna numera, sočna "Gasoline", iako se na početku doima kao oda rocku sedamdesetih, već do svoje sredine postaje svirepo moderno blues čudovište.
Još jedan segment koji daje albumu dodatnu draž ili dodanu vrijednost u odnosu na prethodnika je sjajno uštimana vokalna međuigra Whitea i Alison. Poslušajte samo "Hustle and Cuss", pa ćete se, kad uspijete razabrati što tko od njih pjeva, pitati kako im je uspjelo da zvuče tako cool, kao da im je to došlo tek tako i da drugačije i nije moglo biti. Kad istu formulu ponove u razvaljotki "I'm Mad" bit ćete već posve zarobljeni njihovim bluesom teške kategorije.
Rock beštija koju sam prozvao lani povodom izlaska "Horehound", sa "Sea of Coward" dobila je svoje puno značenje i mjesto pod diskografskim suncem. I dalje plod prvenstveno dobrih, neobaveznih sessiona, drugi album The Dead Weather tu je da vas zajaši u punoj ratnoj spremi. Sjajni glazbenici, sjajna ekipa, sjajne ideje i zajednički istančani ukus, sofisticiran koliko i sirov do srži, jednostavna su formula koja i ne skriva da je tu da traje dok traje. Nikakve pretencioznosti, naziranja planova ili robovanja afirmiranim formama i normama, ničeg od toga nema u gustim naslagama zvuka novih The Dead Weather. Bacite im se, kao pri najopuštenijem stagedivingu, pustite da vas trgaju i sastavljaju, razbacajte se, pustite njihovu struju kroz sebe, vrištite s njima. Bit će vam to najjebenijih 35 minuta tekuće glazbene godine. Bar možda dok ne naiđu novi Grinderman.
Toni Matošin
/
« Horehound 
