Review
Petnaest studijskih albuma se moralo izredati te je moralo proći gotovo 40 godina karijere Thomasa Earla ‘Toma’ Pettyja da bi konačno dobio album na broju jedan američke ljestvice albuma. Možda to samo po sebi nije neki ekstra uspjeh kojemu bi glazbenici trebali težiti, ali, uz sve što je Petty ostvario, ‘Hypnotic Eye’ zaokružio je priču o čistom, istinskom rock and rollu koji ne zastarijeva ni ne dosađuje. Od prvih godina karijere i ‘nevidljivosti’ usred vrhunca popularnosti punka i new wavea do prošle godine i teme ove recenzije, Petty je sa svojim ‘slamateljima srca’ nizao odlične, ritmične pjesme pune zaraznih riffova i stihova zakučastog značenja. Još uvijek ne znamo, nakon tolikih godina, tko je ta ‘American Girl’...
‘Hypnotic Eye’ glazbeno možemo smatrati i prvim Pettyjevim albumom. Od početka karijere nastojao je biti ‘u trendu’, štujući ipak svoje najranije glazbene uzore poput Elvisa, Beatlesa, Dela Shannona i The Byrdsa. No, u ovom desetljeću Petty se htio vratiti još više u prošlost, a ono što je započeo na albumu ‘Mojo’ nastavio je na prošlogodišnjem uratku. Albumom dominiraju prljavi, masni riffovi u stilu garažnog rocka kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a prate ih postojani ritam te Pettyjev s godinama sve grublji vokal. ‘I have a dream and I’m gonna fight ‘till I get it...’, pjeva u uvodnoj ‘American Dream Plan B’, čime aludira na svoj drugi album ‘You’re Gonna Get It!’. Razigrani ritam ‘Fault Lines’ u početku će vas podsjetiti na rock pionire poput The Venturesa, a ‘Red River’ izlet je u vode predominantno crnačke glazbe s prekrasnim refrenom. ‘Full Grown Boy’ balada je kakvu Petty još nije napisao, a snažno vuče na aseve poput J.J. Calea i Vana Morrisona. ‘Power Drunk’ primjer je kvalitetnog i masnog boogie rocka, a uvod u ‘Forgotten Man’ mlađu publiku može podsjetiti na ‘How Soon Is Now?’ The Smithsa. Kolaž žanrova koji je načinio Petty tu ne prestaje pokazivati svoje šarenilo: ‘Burnt Out Town’ čisti je blues-rock začinjen ‘usnjakom’, no ‘Shadow People’ već zvuči daleko modernije, a pomalo baca na Pettyjeve uspješnice s ‘Hard Promises’ i ‘Long After Dark’.
Ne želim ustvrditi da je legendarnog Toma pregazilo vrijeme te da nema što novog reći. Upravo suprotno - svjestan vremena u kojem živimo, stari plavušan skladao je album koji se referira na njegove glazbene početke, početke rock glazbe uopće, ali i na rock kakvog bi danas trebalo biti više: čvrst, žestok, pitak, ali ne i banalan i isprazan. Čovjek kojemu nikad ne biste dali 64 godine želi nas uvjeriti da takav rock još uvijek živi, da ga još uvijek trebamo. No, kao i u protekla četiri desetljeća, učinit će to krajnje suptilno – album u vašem uređaju odradit će sav posao.
Filip Katić
/
« Mojo 
