„Kralj je mrtav - živio kralj“.
Dobro, u našem slučaju „kralja“, nažalost, više nema među nama, no „kraljica“ je i dalje poprilično "alive and kicking". Sasvim je opravdano pitanje postoji li dostojanstvena zamjena za onakvoga „kralja“. Teško je to breme odgovornosti za svakoga tko bi pokušao nadomjestiti njegovu osebujnu karizmu, specifičan glas i nenadmašnu kompozitorsku ekstravaganciju, pa taj pothvat doslovce graniči s nemogućom misijom. Prva osoba koja je „upala“ na upražnjeno mjesto i nije baš pala s neba. Bio je to glavom i bradom čovjek nadimka „the voice“ - bivši pjevač grupe Bad Company - Paul Rogers. Treba napomenuti kako se takva postava sastavljena od 3/4 originalnih Queenovaca i navedenoga gospodina zvala Queen + Paul Rogers, i trajala je od 2004. pa do 2009. godine.
Već neko vrijeme Rogersa na poziciji „centarfora“ mijenja mladac stvarno odličnog glasa imenom Adam Lambert. Bio je drugoplasiran u poznatom TV showu The American Idol kada je otpjevao, među ostalim, a sasvim očekivano - Bohemian Rhapsody. „Kraljica“ ga je kooptirala za turneju 2014. - 2015. naziva Queen + Adam Lambert.
Originalnu postavu jednog od ponajboljih rock bendova svih vremena nažalost nisam imao prilike slušati pa je ovaj koncert, u svakom slučaju, najbliži originalu. Grad održavanja ovoga spektakla opet je Beč, datum je 1. veljače, mjesto - poslovično dobro odabrana Stadhalle arena. Originalna postava smanjila se za još jednog člana - Johna Deacona na ovoj turneji mijenja Neil Fairclough, dok uz Briana Maya i Rogera Taylora sviraju Spike Edney na klavijaturama te Rufus Tiger Taylor (Rogerov sin) na udaraljkama.
Sat vremena prije službenog početka dvorana je bila sablasno prazna, što nikako nije bila poželjna opcija za jedan ovakav koncert. Na kraju se, očekivano, dvorana popunila sa možda 10.000 - 15.000 ljudi.
Negdje iza 20 sati svjetla se gase, dvoranom se razliježe Mayjev poznati gitarski rukopis u otvarajućoj One Vision. Iz prve se dalo zaključiti kako će mladi Adam imati glavnu ulogu: osim poslovično provjerenog vokala, suvereno se kreće scenom te uspješno animira publiku. Već je treća pjesma nagovijestila izuzetnu korelaciju i obostrano poštovanje između benda i publike - Another One Bites The Dust definitivan je okidač koji je koncert usmjerio ka izuzetnom doživljaju. Nakon nešto „starijih“ Seven Seas Of Rhye i Killer Queen uslijedio je prvi emocionalni klimaks koncerta u svima dobro poznatim uspješnicama: I Want To Break Free i Somebody To Love. Zvuk je naprosto nevjerojatno čist, na trenutke se čini kao da slušamo CD umetnut u snažan razglas. Adam je svojim glasovnim mogućnostima naprosto kupio publiku koju s lakoćom mota oko malog prsta.
Hvalevrijedno je njegovo obraćanje publici kojoj zahvaljuje što ga je prihvatila s aklamacijama, a Mayju i Tayloru što su mu pružili šansu kakva se pruža jednom u životu.
Slijedi akustičniji dio koncerta kad se bend spušta na istureni dio pozornice, May na akustičnoj gitari izvodi Love Of My Life, a onda s bendom u najboljoj folk maniri izvodi '39, potpuno atipičnu kompoziciju u odnosu na njihov opus. Odlična pjesma u odličnom tajmingu savršeno je zabavila publiku koja se odužila dugotrajnim aplauzom.
Redoslijed njihovih evergreena prekidan je pružanjem šanse glazbenicima za solaže na njihovim instrumentima. Fairclough ima kratak i od publike iskreno prihvaćen solo na basu, a onda slijedi pravi drum battle između oca i sina na bubnjevima, koji su u jednom trenutku odsvirali istu glazbenu liniju od koje se doslovno tresao krov dvorane, a što je očekivano dovelo publiku do male ekstaze, usputne pojave kad su u pitanju sola na bubnjevima.
A onda drugi vrhunac koncerta. Taylor je uzeo mikrofon i uz Adamovu „malu pomoć“ suvereno i moćno otpjevao meni osobno jednu od njihovih najdražih pjesama - Under Presure. Čuli smo tako sasvim dostojnu izvedbu originalnog dueta Fredddieja i Bowiea u nadasve briljantnoj izvedbi Taylora i Lamberta. Svaka vam čast Queenovci na ovoj izvedbi, od nje se ježila koža. Nema ni trenutka predaha, jer nakon Save Me slijedi epohalna Who Wants To Live Forever s Adamom u odličnim visokim lagama (kako to znaju kazati glazbeni stručnjaci); inače lajt motiv iz filma Highlander.
A onda je May, koji je cijeli koncert obojio svojim prekrasnim tonovima, dobio svojih 5 minuta za dodatno iskazivanje i dokazivanje kako je on jedan od ponajboljih svjetskih gitarista. Bio je to jedan čovjek i jedan instrument, a izgledalo je da svira mali simfonijski orkestar. Nije to bilo baš 5 minuta, trajalo je i duže, te je pomalo razbilo ritam koncerta, no publiku je definitivno kupio odsviravši uvodne taktove Na lijepom plavom Dunavu.
I Adam se nakratko dobro zabavio, navodeći publiku na zborno pjevanje, da bi se koncert lagano počeo privoditi kraju kojeg nitko nije želio. Čuli smo tako I Want It All, pandemijski zaraznu Radio Ga Ga koju je publika pratila s rukama u zraku, te rockabilly poticajnu Crazy Litlle Thing Called Love.
Uslijedila je indikativna tišina koja se pretvorila u uragan odobravanja i ushita već s prvim notama njihove himne Bohemian Rhapsody. Adam je samouvjeren i siguran, da bi se u jednom trenutku povukao sa scene pokazujući na veliki ekran na kojemu se pokazuje Freddiejevo lice i čuje poznati glas. Meni je naprosto nemoguće opisati provalu emocija koja je doslovce preplavila cijelu dvoranu: bilo je tu suza, ali i onih radosnica, osmijeha od uha do uha, skandiranja, pjevanja - raj se za trenutak spustio na zemlju.
Aplauz je trajao cijelu vječnost, siguran sam da Beč nije odavno čuo takvo skandiranje i pozivanje na bis, no bilo je jasno kako to nije kraj. Znali smo da nedostaju dvije kompozicije zbog kojih su stadioni u naponu njihove kreativne snage bili unaprijed rasprodani, kada je vjerna publika s nestrpljenjem čekala da zajedno s njima zapjeva svima poznate refrene. Naravno riječ je o We Will Rock You i We Are The Champions, koje su uslijedile jedna za drugom. I to je nažalost bio kraj jedne divne večeri u kojoj su i mladi, ali i oni stariji kojih je bilo u većem broju, zasigurno našli trenutak sreće, zadovoljstva, ali i sjećanja na neke druge, ljepše dane.
S obzirom na ono što smo vidjeli i čuli, hrabro mogu izjaviti kako se ova turneja na trenutke slobodno mogla zvati Adam Lambert + Queen. Adam stvarno ima izuzetan vokal koji uz poslovično (opet izuzetnu) svirku ovaj koncert svrstava u sam vrh svjetske koncertne rock zabave.
Što kazati na kraju? Ovo je definitivno bio vodič za sve vjerne i one druge autostopere koji su se s iskrenim ushitom prošetali najsjajnijim planetima njihove glazbene galaksije. Osim toga ovaj koncert nedvojbeno dokazuje kako je staro vino poslovično bolje i ukusnije od mladog.
Setlista
One Vision
Stone Cold Crazy
Another One Bites the Dust
Fat Bottomed Girls
In the Lap of the Gods... Revisited
Seven Seas of Rhye
Killer Queen
I Want to Break Free
Somebody to Love
Love of My Life (Brian May on acoustic guitar)
'39
A Kind of Magic
Bass Solo
Drum Battle
Under Pressure
Save Me
Who Wants to Live Forever
An der schönen blauen Donau (Donauwalzer)
Last Horizon
Guitar Solo
Tie Your Mother Down
Vocal Sing-along with Adam Lambert (All your love tonight)
I Want It All
Radio Ga Ga
Crazy Little Thing Called Love
Bohemian Rhapsody
Bis:
We Will Rock You
We Are the Champions
God Save the Queen
