U nedjelju je po prvi put u Hrvatskoj nastupio klarinetistički virtuoz i pasionirani promotor klezmera Giora Feidman.
Feidman je nastupio uz sjajan ansambl Gitanes Blondes, kojeg je 1999. osnovao zagrebački violinist Mario Korunić, a koji još čine harmonikaš Konstantin Ischenko, gitarist Christoph Peters i kontrabasist Simon Ackermann, redom klasično obrazovani glazbenici koje je ujedinio interes za istraživanje jazza, klezmera i balkanske narodne glazbe.
Feidman je potomak moldavskih Židova, rođen je u Argentini 1936., a glazbenu je karijeru izgradio u Izraelu kao bas-klarinetist u Izraelskoj filharmoniji s kojom je svirao gotovo 20 godina i surađivao s najvećim dirigentima poput Leonarda Bernsteina i Zubina Mehte. 70-ih je napustio Izraelsku filharmoniju i počeo održavati klezmer koncerte, čime je izuzetno doprinjeo revivalu klezmera kao i njegovom obogaćivanju elementima drugih idioma poputa jazza, tanga, sefardske glazbe i klasike.
Na koncertu u Lisinskom Giora Feidman pokazao je nešto od svoje svestranosti – repertoar je obuhvatio ne samo klezmer, nego i tango (Piazzolin Libertango), romsku glazbu (Ederlezi), škotski ples (The Sky Boat Song), crnački spiritual (Nobody Knows the Trouble I've Seen), narodnu armensku pjesmu (Zina, Zina), Rossinijevu ariju (Arie des Figaro), a kao malo iznenađenje i jednu hrvatsku (Lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelene). Nastup je počeo na neobičan način - Giora Feidman voli brisati granicu između izvođača i publike pa je tako na pozornicu prvo stigao sastav Gitanes Blondes, a sam Feidman se ''ušuljao'' iz gledališta, polako šetajući kroz publiku i svirajući najdelikatniji pianissimo, a zatim je zamolio publiku da otpjeva jednu notu, kao temelj za melodiju Giorinog klarineta, izražajnog i nijansiranog poput ljudskog glasa. Tijekom dvosatnog koncerta Giora nas je proveo kroz niz prekrasnih pjesama i oprečnih raspoloženja, tako tipičnih za klezmer i židovsku glazbu općenito – od ekstaze i radosti do melankolije i očaja.
Feidmana osim neporecive sviračke virtuoznosti obilježava predanost prenošenju poruke mira, pa tako drugi koncerta nije započeo pjesmom najavljenom u programu, već je, kao što često radi na svojim koncertima, izveo himnu Izraela i himnu Palestine ujedinjene u jednu pjesmu. Kao što sviračkim stilom želi nadići granice između stilova i u glazbi ostvariti ''melting pot'' koji obilježava židovsku kulturu, tako svojim porukama teži premostiti jaz između religija i naroda. No ono što je Feidmana izdvojilo iz niza svirača na klezmer sceni je njegov čudestan senzibilitet za klarinet, koji u njegovim rukama pjeva, šapće, uzdiše, jeca, smije se i prenosi čistu emociju i tako ima katarzičan učinak na publiku. Sam Feidman kaže da ne svira klarinet, već da pjeva, te da je klarinet mikrofon njegove duše: 'Moje muziciranje nije puko sviranje klarineta; prije bih rekao da pjevam pjesmu koja je duboko u meni.' U sve to Giora uvijek unese dozu humora, pa su glazbenici u nastup uključili nekoliko ''gegova'', a za bis su članovi Gitanes Blondesa izveli posebno duhovitu točku kad su trojica svirala na jednom kontrabasu.
Treba istaknuti izvrsnu sinergiju između mladih glazbenika iz Gitanes Blondes i veterana Giore, koji su s lakoćom našli zajednički jezik i oduševili kreativnom glazbenom međuigrom. U kreativni se proces ponekad na poticaj Feidmana uključila i publika, kao na izvedbi ikoničke, i jedne od najtragičnijih jidiš pjesama ''Dona Dona'' (napisanoj originalno za jidiš kazalište), i kada je Giora od publike tražio pomoć u pjevanju refrena.
Velika dvorana Lisinskog bila je pristojno popunjena, no ipak ne u skladu s kvalitetom koncerta, jer ovakva nadahnuta izvedba ne zaslužuje ništa manje od pune dvorane. Čudesna glazbena večer završila je velikim ''standing'' ovacijama, što znači da su Feidman i Gitanes Blondes uspjeli prenijeti nešto od svog zanosa na publiku.
