Sada

Review

Massimo Savić je karijeru započeo početkom osamdesetih kao pjevač i gitarist grupe „Dorian Gray“. Grupa je izdala dva studijska albuma, pri čemu je posebno obećavajući bio album prvijenac – „Sjaj u tami“, nazvan po jedinom hitu s tog albuma koji je u stvari bio prepjev Walker Brothersove: „The Sun Ain't Gonna Shine Anymore“. Ostale pjesme su bile mnogo kvalitetnije, ali nisu imale predispozicije pjevnosti kako bi postale hitom. Massimo je tada već pokazivao velike vokalne mogućnosti, a pomalo i opsjednutost oponašanjem pjevačkog stila Davida Bowieja te da kao i on, može u dva tona uzastopce obuhvatiti raspon cijele oktave. „Dorian Gray“, grupa radi koje je tadašnji Jugoton odbio izdavati albume EKV-a, već nakon drugog albuma (koji je imao jedini hit „Samo za tvoje oči“) neslavno se raspala, a Massimo je krenuo u solo karijeru. U početku je surađivao sa Zrinkom Tutićem i uplovio u vode zabavne glazbe. Uspjeh je bio promjenjiv, nekada se činilo i nedostižan, pa je Massimo neko vrijeme i pauzirao, da bi potom kasnije surađivao s grupom Metal Guru, te nakon 2003. ponovno krenuo u solističku karijeru. Uslijedili su albumi „Massimo“, „Vještina“ (prepjevi poznatih hitova) i „Vještina 2“. Počeo je sve više tražiti autorske pjesme, stjecao je vjernu publiku, postupno je gradio status zvijezde priznate čak i u regionalnim okvirima. Umjesto Jugotona/Croatia Recordsa, počeo je surađivati s Aquarius Records, a od 2004. nanizao je Porine za najbolju mušku vokalnu izvedbu, nekad zasluženo, a nekad činilo se i po inerciji.

Nakon solidnog albuma „Dodirni me slučajno“ (2011.), uslijedio je kvalitetan „1 dan ljubavi“ (2015.). Na ovim albumima već je započeo suradnju s autorima Predragom Martinjakom i Amilom Lojom, te producentskim trojcem koji čine Nikša Bratoš, Predrag Martinjak i Ivan Popeskić. Od 2016. uslijedilo je nekoliko singlova („1000 ljudi“, „Neka ti plove brodovi“ i „Nama se nikud ne žuri“ – odlična suradnja s grupom „Vatra“) da bi konačno krajem svibnja 2018. svjetlo dana ugledao novi album koji je pred nama.

Album otvara pjesma „Lice varalice“ koja ima elemente pop-hita i obećava da bi od albuma moglo nešto i biti. U tekstu Massimo najavljuje promjene i slušatelj ih s pravom može željno iščekivati. Ali sljedeća pjesma „Sad“, s malo prebiranja po klaviru u stilu Lucia Dalle i sempliranim pratećim vokalima koji pomalo podsjećaju na Sennu M. te San Removskim refrenom, pokazuje da će Massimo nastaviti dobro utabanim, starim stazama. Treća pjesma „Znam“ festivalskog je prizvuka, pomalo patetična teksta i bogate produkcije. „Paranormalan“ ima dobar refren, a „Voli me“ još je jedna emotivna pjesma u kojoj nježnost riječi refrena nažalost pobija agresivniji plesni ritam i (neprikladni) prateći vokali. „Ne ostavljaj me tu“ ostavila me ravnodušnim, a „Jedan potez previše“ prava je pjesmica s banalnim tekstom. „Šapći tugu“ ima refren od kojega bi moglo nešto i biti, a „Nisam spreman“ (pjesma crnogorskog autora Sergeja Četkovića) uz dobar aranžman, ujedno pokazuje i punu snagu Massimove interpretacije. Slijedi od ranije poznata pjesma „1000 ljudi“ - hit koji se već mnogo puta vrtio na radio stanicama, a koji je uz „Lice varalice“, vjerojatno jedan od snažnijih trenutaka ovog albuma. „Neka ti plove brodovi“ i „Simfonija“ dvije su nježne balade kakvih je Massimo ranije već mnogo sličnih otpjevao. „Anđeli u dvoje“ s tekstom predvidive rime, kraj su službenog dijela albuma. Na sreću, na kraju albuma dodana je i već spomenuta bonus-pjesma „Nama se nikuda ne žuri“ (feat. Vatra) s tekstom inspiriranim prolaznošću života te porukom o uživanju i u ljubavnoj vremešnosti.

Premda je meni osobno izostalo još nekoliko snažnih pjesama, mogao bih zaključiti da Massimovi obožavatelji ovim albumom neće biti razočarani. Dapače, album je i dalje na tragu svojih prethodnika, a Massimo još ima vremena napraviti neki zaokret, tj. neki novi „Ch-ch-ch-changes“ (kako bi rekao njegov najveći uzor) te ostvariti album koji će zrcaliti svu raskoš njegove interpretacije.

Ivan Dukić