Review
Očito magična svjetla svjetske mjuzikl scene potencirana svojim glamuroznim statusom privukla su i par „leptira“ rock glazbene orijentacije koji su svoja krila rado „zalijepili“ na tu adresu.
Tako Kanađanin Bryan Adams priprema glazbu za novi mjuzikl „Pretty Woman“, dok nešto žešći rockeri svoje pojavljivanje na prestižnim daskama nisu ostvarili kroz glazbene izričaje koje one imanentno zahtijevaju, već su samo svoje koncerte održali na tom kultnom mjestu. Jedan od njih je Eddie Vedder koji je u Beacon Theatru svirao u pratnji svog jedinog pratitelja – gitare, stavivši sebe u poziciju kvalitetne iskrenosti naspram publike koju ili imaš ili nemaš, dok je jedan od najboljih i najpoznatijih američkih glazbenika kroz dvije godine u Walter Kerr Theatru održao niz koncerata. Posljednji od njih održan je 15. prosinca, a cijela avantura realizirana je (među ostalim) na dvostrukom CD-u.
Nisu to bili njegovi poznati maratonski koncerti koje uspijevaš „preživjeti“ uz obavezne visinske pripreme ili puno sati provedenih u teretani; bile su to iznimno emotivno ispričane, otpjevane i odsvirane crtice iz njegovog života, bazirane na autobiografiji „Born To Run“.
Za razliku od njegovog klasičnog sastava, ovoga puta bend su sačinjavali samo The Boss na gitari, klaviru i harmonici te njegova žena Patti Scialfa na pratećim vokalima u kompozicijama „Brilliant Disguise“ i „Tougher Than The Rest“.
A umjesto stadiona, poslovičnih mjesta njegovih nastupa, izabrano je antikno kazalište Walter Kerr koje može primiti svega 970 sretnika. Da, sretnika, jer su se karte prodavale u rasponu od 1800 pa čak do 6700 dolara (na crno, pretpostavljam).
Poznato je da je sudbina genija (što Boss nedvojbeno je) teža od sudbine mediokriteta, unatoč životu koji ni inače nikome nije lagan ili lagodan. Bruce je kroz kratke verbalne skice nastojao sabrati sve svoje sretne misli koje bi se s lakoćom mogle sažeti u jedno zaista dobro djelo, oplemenjeno njegovim sugestivnim glasom i glazbom u kojoj nikada nije bilo mjesta kalkulacijama.
Postoji vjerovanje da se glas, kada odleti, izgubi u daljinama i tamo umire. Ali zar može umrijeti ono što je jednom živjelo?
Boss je svojim postojanjem i svojom misijom na ovome svijetu zauvijek pobio to vjerovanje; njegov glas i pjesme znaju biti pune gnjeva koji stvara stihove pune istinite ljepote, pune ljubavi koja nije čudo, ali čini čuda. Kroz svoje je pjesme s uspjehom realizirao svoje traume, sreće, uobičajeni užitak kojeg ostavljaju njegove pjesme punokrvni su to akordi koji nastaju Bossovom specifičnim udruživanjem duše i tijela.
Iščitavajući razne tiskovne i druge komentare ovog događaja, bez ikakve dileme možemo zaključiti da je niz tih koncerata imao status endemičnosti. Čini mi se sasvim adekvatnim da u nastavku ovog teksta navedem osobna razmišljanja i doživljene emocije jedne moje FB prijateljice koja je imala čast slušati ga u živo.
Pa evo što Tihana kaže:
„Nakon uobičajenih američkih prolaska kontrola torbica i metalnih detektora (od kojih ni kazališta nisu izuzeta) i ulaskom kroz vrata, našli smo se odmah na balkonu kazališta, praktički već među redovima sjedala i samo nas je par metara dijelilo od našeg prvog reda balkona. Vrlo neobično. Samo kazalište u svom art deco stilu uređenja sa muralima i lusterima/svijećnjacima daje osjećaj kao da si došao u 20-e godine prošlog stoljeća, a onda te pogled na ogoljelu pozornicu sa klavirom bočno od sredine i nekoliko drvenih kutija u pozadini vrati u nešto bliži period sedamdesetih godina. Iako kazalište ima 975 mjesta, imala sam dojam da je i manje, zbog relativno visokog, strmog, a uskog balkona, s kojega se parter baš i ne vidi previše. Na ulazu su nam podijelili program s posebnom uputom da je bilo kakvo slikanje i snimanje mobitelima zabranjeno i upozorenjem da će onaj tko se toga ne pridržava morati napustiti kazalište. To su ponovili još nekoliko puta preko razglasa prije početka, ali su i naglasili da će se moći snimiti Bruceovo pozdravljanje na kraju. S obzirom koliko maha je snimanje mobitelima uzelo na koncertima, ovo je bilo osvježenje koje je omogućilo potpuno uranjanje u predstavu i uživanje u svakom trenutku.
Došao je i trenutak početka i Bruce je u crnoj majici i crnim trapericama s gitarom izašao na binu. Ovacije, kao i na svakom koncertu na stadionu ili u dvorani, nisu ni ovdje izostale. Jedino što Amerikanci na malo čudan način iskazuju to oduševljenje, koje više zvuči kao buuu... kao kad mi nekoga želimo izviždati. Na početku mi se pojavio upitnik nad glavom, dok nisam shvatila da je to njihov način iskazivanja pojačanog oduševljenja. Nakon par puta se, recimo, navikneš.
Nakon par minuta Bruceove priče jedna vrlo uzbuđena obožavateljica počela mu je dobacivati nešto poput „ja te volim“, pa je krenula u cijelu priču s nekoliko rečenica, na što je Bruce samo elegantno rekao "This is a one-man show" i tako joj zatvorio usta.
Priču o svom životu i životnom putu s pripadajućim usponima i padovima ispričao je uz brojne anegdote i sa smiješnim i ironičnim komentarima na svoj račun, ali ono što je imalo poseban emocionalni naboj bili su dijelovi ispričani o majci, ocu i Clarenceu, puni poštovanja, ljubavi, ali i tuge. U jednom trenutku se smiješ, a u drugom gutaš knedle i brišeš suze da drugi ne primijete. Akustični aranžmani i sporija izvedba inače bržih stvari jako je pasala cijeloj priči i tom prostoru, iako je teško bilo sjediti na „Dancing In the Dark“. Čak je i Bruce u jednom trenutku rekao „Please be seated“.
Kada je na kraju najavio zadnju kompoziciju, ljudi su počeli vaditi mobitele i pomalo, sramežljivo snimati, dok se za pozdravljanje više nitko nije ustručavao oteti za sebe malu uspomenu na tu divnu večer.
Nakon završetka, u par koraka se nađeš praktički na ulici ispred kazališta, gdje nekoliko metara od vrata već stoje ograde i po 15-ak ljudi uz obje strane manjih vrata kroz koja Bruce izađe prije odlaska i svaku večer potpiše par autograma i slika se s kojim obožavateljem. Kako se s druge strane ulice nalaze druga kazališta, Bruce prije odlaska mahne i pozdravi ljude koji čekaju i na toj strani da ga uhvate mobitelom. S obzirom na to koliko je teško bilo kupiti karte za predstavu, obožavatelji koji to nisu uspjeli ipak su imali priliku doći bar do autograma ili fotografije nakon predstave ispred kazališta.“
Dakle, ovo ne može i ne smije biti nikakva klasična recenzija nekog albuma, jer kako recenzirati nečiji život ispričan kroz glazbu?
Đorđe Škarica
« High Hopes 
