Review
Kad te još prije navršenih osamnaest zbog pjevačkih manira uspoređuju s Kate Bush, kad imaš pjesničkog talenta i volje za skladanjem, rodiš se, živiš i odrastaš u Americi, a uz sve to postaneš žrtvom silovanja, moraš postati, u najmanju ruku, zanimljiva persona na ženskoj polovici pop/rock scene. Tori Amos, odnosno, punim imenom, Myra Ellen Amos, iskoristila je svojih pet minuta slave tijekom prve polovice devedesetih, upregnuvši sve te svoje atribute i stečevine, kako pozitivne, tako i negativne, u kreativnu energiju, te stekavši svojevrsno kultno sljedbeništvo. Pred nama je već deseti studijski album (ako ne računamo prvi „Y Kant Tori Read“, kojeg je snimila s istoimenim bendom) dotične gospođe, sa svim njezinim odlikama i manjkavostima kakvi su krasili čitav niz prethodnika.
Spojivši poetike Kate Bush i Joni Mitchell, ukrstivši svoj primarni i najistaknutiji instrument, glasovir i klasični rock instrumentarij, a zadržavši uglavnom prozračni, baladni i polubaladni štih, Tori je karijeru načela s dva odlična i hvaljena albuma, „Little Earthquakes“ i „Under the Pink“, napravivši njihovim miksem pristupačnosti i tematsko-glazbene slojevitosti respektabilnu slušateljsku bazu, dovoljno snažnu i veliku da joj omogući više eksperimentiranja u budućnosti. Stvaralačkim duhom koji nema mnogo veza s recentnim pop strujanjima i zahtjevima šire publike, ona je u odmjerenom, redovitom ritmu izbacivala albume koji su varirali od više („From the Choirgirl Hotel“, „Scarlet's Walk“) do manje uspjelih („Boys for Pele“, „Strange Little Girls“), uvijek takve da ne izgubi svoje vjerne fanove. „Abnormally Attracted to Sin“ dolazi nakon kraćeg niza konceptualnih albuma kao „normalan“ album koji servira pjesmu po pjesmu bez širih pretenzija, osim što ih veže, bar većim dijelom, vjerska tematika.
Ono što prvo zabode u oči, prije nego što sve skupa i dođe do ušiju, minutaža je albuma. Žestok sam, naime, protivnik albumske minutaže duže od nekih pedesetak minuta (čast rijetkim, a zaista posebnim izuzetcima), koliko god medij CD-a dopuštao više. Kao, fer je prema slušateljima popuniti sav taj prostor na disku, ali čini mi se da je, nakon toliko odslušanih takvih „fer“ albuma, daleko poštenije i sretnije rješenje ponuditi optimum kvalitete koji će zaokupiti pozornost slušatelja cjelokupnim materijalom. A Tori Amos album za albumom gura koncepciju punog diska, razbijajući mi svaku mogućnost koncentracije na odslušano. Da se razumijemo, ovakvo je gledište čisto subjektivno, a i postoje uistinu izvođači koji mogu i znaju potegnuti album do osamdeset minuta bez da umore i sebe i one kojima se obraćaju, ali ovdje je problem što heroina ove recenzije to naprosto nije u stanju izvesti bez „žrtava“.
Žrtve su pjesme koje su se naprosto izgubile u širokoj cjelini, pa tako drugu polovicu albuma nikako da pristojno poslušam. To mi je pošlo za rukom tek nakon što sam tu polovicu poslušao zasebno i tek tada otkrio male dragulje poput eterične naslovne pjesme ili ljupke klavirske minijature „Mary Jane“.
A album je krenuo prilično dobro, sa savitljivom „Give“ građenom na trip-hop obrascu. Sintetizirana laganica „Flavor“ i rasna pop balada „Maybe California“ daljni su vrhunci albuma, dok je singl „Welcome to England“ po mom sudu čak u sjeni prethodno navedenih pjesama. I onda se već negdje poslije „Curtain Call“ priča polagano topi u jednoličnosti. Tom, kao i na dosadašnjim albumima, doprinosi Torin općeniti iskaz, koji svojim senzibilitetom, kako vokalnim, tako i glazbenim, ne dopušta previše iskoraka iz svoje doživljajne forme. Baš zato se inače vrlo pristojni albumi s jakim potencijalom – poput ovog – guše u svojoj pretjeranoj minutaži. Naravno, ukoliko vam glazba služi kao neobavezna zvučna pozadina za kućanske poslove, čitanje, učenje ili naprosto ljenčarenje, ništa zato – „Abnormally Attracted to Sin“ će sasvim poslužiti. Ali, to bi bila prava šteta s obzirom na autoričin bogat pjesnički talent i trud uložen u samu glazbu.
Fanovi su na ove manjkavosti koje sam naveo naviknuli i prihvatili ih kao odlike. Oni su, stoga, dobili još jedan dobar album svoje junakinje. Ostali će, vjerujem, poput mene, album preslušavati selektivno i nakon nekog vremena odložiti ga na policu ili My Music folder bez neke vjere u skoro ponovno druženje.
Toni Matošin
